Nema tome ni četiri mjeseca kako je kući donijela lentu i diplomu pa ih ponosno pospremila u svome domu u Kašljavcu, selu čije je brojne polusrušene kuće progutalo šipražje pa prije izgleda kao da u njemu nikoga nema nego da u njemu živi jedna "misica". Doduše, iako je dobila lentu, nije vrijedna Kristina Gluščić baš "prava" misica, nego je uzorna seoska žena Bjelovarsko-bilogorske županije za 2025. godinu pa će na jesen svoj kraj predstavljati na državnom izboru za uzornu seosku ženu u Novoj Gradiški, odakle je lanjska pobjednica.
Mužnja je gotova do 10
Nominaciju, a zatim i priznanje Kristina je zavrijedila zahvaljujući svojih deset prstiju i uz potporu marljive obitelji u kojoj je najstariji član 91-godišnja Barica, baka njezina supruga Želimira, koja svaki dan mijesi i peče kruh, pravi buhtle i priprema doručak za ukućane, da nakon jela mogu u štalu i polje. Kad se na jesen rodi Gita, kći Baričina praunuka Kristijana i njegove Lorene, Barica će postati šukunbaka. Pod istim krovom na kućnom broju 30 tu su još Kristijanovi mlađi sestra i brat, srednjoškolka Lucija i budući policajac Luka.
Svoj krov u dvorištu imaju i muzne krave simentalke, njih devetnaest, uz petnaest bikova i telad. Nositeljica gospodarstva na kojem se godišnje proizvede oko 60.000 litara mlijeka je 41-godišnja Kristina. Svaku drugu večer u Kašljavac, selo koje osim pokretne druge trgovine nema, dolazi cisterna mini-mljekare Veronika iz Desinića, po nekih 600 litara mlijeka, koliko ga bude u dvije jutarnje i dvije večernje mužnje. Mlijeko se čuva u laktofrizu kapaciteta od 800 litara koji je pod svojim krovom i do kojega Kristina mlijeko nakon mužnje nosi u kantama. Radni dan počinje oko sedam sati, a prva mužnja i pospremanje gotovi su do deset sati, kad su na redu ostali poslovi na gospodarstvu. Poslijepodnevna trosatna šihta u štali počinje oko 17 sati.
– Sad je to sve još i dobro, prije je baš sve bio ručni rad, a mlijeko sam nakon sveg posla sama vozila do otkupne stanice pa žurila po njega, da ga vratim ako nešto nije u redu – govori Kristina.
U Kašljavcu ona živi više od pola svog života, a ovamo se doselila iz četrdesetak kilometara udaljenog Zrinskog Topolovca gdje se njezina obitelj također bavila poljoprivredom tako da joj seoski način života nije bio ni stran ni mrzak, baš kao što nije nepoznanica ni njezinoj snahi, 20-godišnjoj Loreni. Njih dvije, s bakom Baricom i trenutačno najmlađom članicom kućanstva, 15-godišnjom Lucijom, osim što rade na gospodarstvu brinu se i o kućanstvu. Odlazak u polje uglavnom je "zadaća" muških članova obitelji:
– Kukuruz smo posijali na nekih 10-12 hektara, pšenicu i ječam na pet hektara, sijemo i talijanski ljulj. Obrađujemo svoju i zemlju koju imamo u arendi. I sve što uzgojimo, koristimo za prehranu životinja – objašnjava 22-godišnji Kristijan koji promišlja kako bi na gospodarstvu trebalo pojačati tov junadi, odnosno okrenuti se ponajprije toj djelatnosti jer uz otkupnu cijenu, koja je s premijama manja od pola eura po litri, mljekarstvo smatra neisplativim u odnosu na uloženo.
Kristina ne zna što budućnost nosi pa kaže kako je nekoć u ovome selu u općini Šandrovac gotovo svaka kuća imala krave, a sad ih ima u šest domaćinstava. Da na gospodarstvu napravi mini-siranu i tako vrijednost rada poveća gotovim proizvodima nije ni pomišljala, jer kaže da ne zna kome bi ovdje uspjela nešto prodati, odnosno kako doći do tržišta u selu sa stotinjak stanovnika.
Kombajn, traktor, sušara...
U svakom slučaju, njezina će se obitelj i dalje baviti poljoprivredom, bez obzira na to hoće li opstati kao proizvođači mlijeka. Kad je na natječaju Europskog fonda za ruralni razvoj dobila 50.000 eura, gospodarstvo su opremili mehanizacijom – kombajnom, traktorom, plugovima, sušarom za kukuruz, a kupili su i jedno od brojnih zapuštenih imanja nasuprot svoje kuće. Mehanizacija je bila ulog u budućnost koju Kristina Gluščić vidi na selu, sa svojom obitelji, u svojemu dvorištu u kojem uzgaja i kokoši, sadi vrt i živi punim plućima, s nestrpljenjem i veseljem iščekujući dolazak prve unučice.
Otvori KEKS Pay
Zanima me koliko nas je pročitalo ovaj članak. Ovo je nešto što nadahnjuje i uistinu se divim ljudima koji vlastitim trudom i teškim radom privređuju. Ovakvima država treba maksimalno pomagati kako bi bili konkurentni, a konkurentni mogu biti samo kvalitetom. Stoga ako mogu savjetovati, konstantno radite na podizanju kvalitete jer kvalitetan proizvod uvijek će naći kupca, a kupca tražite direktno, izbjegnite posrednika (preprodavača). To svakako na početku neće biti lako ali danas putem interneta se može doći od svakuda do svakoga. Potražite si malo stranice koje nude direktnu prodaju i razmislite o tome.