– Udate se u Kopačevo i onda vam suprug nema bolju ideju nego – "'ajmo ženo napravit nešto što su moji roditelji radili prije". I tako se počnete baviti proizvodnjom začinske paprike – veselo će 34-godišnja Tamara Lakatoš o vremenu od prije petnaest godina kada je sa suprugom Kristijanom započela s uzgojem i preradom baranjskog "crvenog zlata".
– Bilo mi je devetnaest godina, nisam znala ni što je motika – dodaje.
Kopačevo: Izbor za najbolji OPG - Zlata vrijedanStroj za mljevenje napravio djed
Na komadu svoje zemlje, uz nekoliko savjeta Kristijanove majke, prijateljima koji su im pomogli sa sušenjem i sa strojem iz 1972., koji je za mljevenje paprike napravio Kristijanov djed, proizveli su te prve godine zajedničkog života, s kćeri Melissom na putu, 40 kilograma mirisne mljevene baranjske začinske paprike.
– Pola sam odmah podijelio. Poludjela je – kaže Kristijan.
Od onda do danas povećavali su površine pod paprikom i kupovali okolna imanja, a kad su osim na otvorenom počeli papriku saditi i u malim plastenicima, smijalo im se pola sela.
– Gledao sam kako konzumna paprika raste u plastenicima i pomislio zašto ne bi mogla i začinska. Moja se mama bavila povrtlarstvom, uzeli smo od nje lukove, navukli najlone i počeli – prisjeća se Kristijan.
Taj se potez pokazao odličnim, imali su raniju i dulju berbu, paprika je bila zaštićena, a ne treba ni govoriti kako su baranjske paprike sada i na ostalim imanjima pod plastenicima, kao i kod Lakatoševih, najmlađih proizvođača paprike i čuvara baranjske tradicije. Od neizvjesnih početaka bez osiguranog plasmana i tržišta, promišljanja da sve napuste i da najprije Kristijan ode put Njemačke, a poslije što bude, ova vrijedna četveročlana obitelj, u kojoj s prodajom na kućnom pragu pomaže i najmlađi Mathias, prometnula se u proizvođača s godišnjom proizvodnjom oko tone mljevene paprike, neizostavnog začina u pravom baranjskom fišu, kulenu, kobasicama... Da je proizvedu i više, za prodaju se ne bi morali brinuti. No 90 posto posla obavlja se ručno pa sa sadašnjih deset plastenika i jedanaestim u izgradnji te s četiri do pet tisuća četvornih metara vanjske proizvodnje teško da bi više sami uspjeli. Ali, nikad se ne zna:
– Ja sam taj koji mora uvjeravati da napravimo iskorak. Kad sam rekao da se javimo na fondove za plastenike, Tamara je govorila da ne zna kako ćemo, hoće li biti novca... – kaže Kristijan.
– Ako je nešto dobro, ne volim to mijenjati – objašnjava njegova žena.
– Bez obzira na to što valja, uvijek nastojim da se još poboljšamo, budemo inovativniji – dodaje Kristijan.
– Nagovori me pa kad počnemo s nečim novim, shvatim da je to zapravo i bolje i lakše i brže, da ostane vremena i za neke druge stvari – kaže Tamara.
Za kg mljevene do 12 kg svježe
Lakatoši sjeme za papriku kupuju u Mađarskoj i Hrvatskoj, uzgajaju nekoliko sorti slatke i ljute, a svake godine dodaju po jednu novu koju posebno suše i melju, da vide kakve je boje, mirisa i okusa pa da odluče hoće li je uvrstiti u sortiment. Sredinom veljače siju, rasadu rade sami, u travnju ona ide u plastenike, a mjesec poslije, ako vrijeme dopusti, na vanjsku površinu. Slijede kopanje, plijevljenje, skidanje zaperaka, da plodovi budu veći. U drugom dijelu srpnja počinje berba, prva u nizu, nakon čega se paprika odlaže u plastenik zaštićen od sunca gdje stoji od tri tjedna do mjesec dana, ovisno o vanjskim vremenskim uvjetima. Tu dozrijeva i na prirodan način gubi vlagu. Zatim se otkidaju peteljke, paprika se razreže i stavlja u sušaru, na 60-ak stupnjeva Celzijevih. Slijedi mljevenje pa sipanje u škafove na nekoliko dana, uz obavezno miješanje pet-šest puta dnevno, da na prirodan način uvuče malo vlage u sebe jer nakon sušenja vlaga spadne na dva do tri posto, a idealno je kad je deset do jedanaest posto. Zatim se pakira i spremna je za prodaju. Ovisno o sorti, za kilogram mljevene trebaju od 6,5 do 12 kilograma svježe paprike.
Stroj kojim režu papriku i tako za desetak dana skraćuju proces sušenja Kristijan je sam napravio, baš kao što je i njegov djed prije više od pola stoljeća napravio stroj za mljevenje paprike koji i danas koriste i zahvaljujući kojem je mirisna začinska paprika najfinije samljevena.
Tradiciju proizvodnje mljevene paprike nastavili su u rodnoj Baranji i najmlađi su proizvođači "crvenog zlata". Papriku uzgajaju u plastenicima i na otvorenom, na gospodarstvu imaju sušaru te strojeve za rezanje i mljevenje paprike, koje proizvedu oko tone. Gospodarstvo su opremali ulažući zarađeno u daljnju proizvodnju. Prodaju na kućnom pragu te restoranima, a kupcima daju savjet da papriku treba držati na suhom i tamnom mjestu i hermetički zatvorenu pa tako može trajati do dvije godine.