Treći krug nuklearnih pregovora između Irana i Sjedinjenih Država održan u Ženevi odvija se u trenutku duboke regionalne napetosti i rastućeg straha od novog velikog rata na Bliskom istoku. Iako diplomatski izvori govore o napretku, stvarna politička dinamika pokazuje da sporazum ne ovisi samo o Washingtonu i Teheranu nego ponajprije o strateškim interesima izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Njegova dugogodišnja politika temelji se na sprječavanju bilo kakvog sporazuma koji bi Iranu omogućio zadržavanje nuklearne infrastrukture, jer Izrael iranski raketni i nuklearni potencijal smatra egzistencijalnom prijetnjom. Upravo zato dio američkih, iranskih, arapskih i izraelskih medija procjenjuje da bi svaki ozbiljniji napredak pregovora mogao potaknuti izraelske poteze s ciljem njihova zaustavljanja, čak i po cijenu regionalne eskalacije koja bi Sjedinjene Države uvukla u izravni sukob s Iranom.
Treći krug razgovora između Irana i Sjedinjenih Država završen je uz ocjene o značajnom napretku, a pregovori su vođeni izravno i neizravno tijekom višesatnih sastanaka. Razgovori su trajali u dva odvojena dijela, nakon čega su obje strane provele dodatne konzultacije prije nastavka pregovaračkog procesa. Dogovoreno je da se tehnički pregovori nastave u Beču, gdje bi stručni timovi trebali razraditi detalje mogućeg sporazuma, što ukazuje da su pregovori ušli u ozbiljniju i operativnu fazu.
Iranska strana ocijenila je ovaj krug razgovora najkonkretnijim do sada, navodeći da su prvi put otvoreno razmatrani ključni elementi sporazuma, uključujući sankcije i razinu obogaćivanja uranija. Prema dostupnim informacijama, postignuto je načelno razumijevanje o većini spornih pitanja, iako razlike i dalje postoje. Pregovori su bili izrazito intenzivni te su obuhvatili tehničke detalje nadzora, ograničenja nuklearnog programa i mehanizama provedbe budućeg dogovora.
Sjedinjene Države u pregovore su ušle sa strogim zahtjevima koji uključuju dugoročna ograničenja iranskog obogaćivanja uranija, trajne mehanizme međunarodne kontrole te smanjenje postojećih zaliha obogaćenog materijala. Istodobno je pokazana određena fleksibilnost prema mogućnosti ograničenog iranskog obogaćivanja, pod uvjetom da se isključi svaka mogućnost razvoja nuklearnog oružja.
Iranski prijedlog temelji se na priznavanju prava na civilni nuklearni program uz privremeno zamrzavanje obogaćivanja i postupno smanjenje zaliha uranija pod međunarodnim nadzorom. Teheran naglašava da demontaža nuklearnih postrojenja ili trajno odricanje od obogaćivanja nije prihvatljivo te odbacuje uključivanje raketnog i obrambenog programa u pregovore. Fokus iranske ponude ostaje ukidanje sankcija i stvaranje ekonomskih mehanizama koji bi omogućili stabilizaciju odnosa.
Unatoč diplomatskom optimizmu, dio analitičara smatra da su vojne opcije danas bliže nego konačni sporazum. Izraelska procjena sigurnosnog okruženja dodatno je oblikovana iskustvom prošlogodišnjeg dvanaestodnevnog rata između Izraela i Irana, tijekom kojeg su izraelski gradovi i vojni objekti pretrpjeli ozbiljna razaranja, iako Iran nije upotrijebio puni vojni kapacitet. Zbog toga izraelsko vodstvo smatra da bi eventualni sporazum koji ostavlja iransku nuklearnu infrastrukturu dugoročno povećao prijetnju opstanku države Izrael.
U tom kontekstu raste procjena da bi eventualno američko povlačenje iz pregovora ili njihov neuspjeh mogao otvoriti prostor za izraelski preventivni napad na Iran, čime bi Washington bio suočen s pritiskom ulaska u širi regionalni rat. Paralelno s diplomatskim procesom Iran ubrzano podiže vojnu spremnost. Zapovjedništvo kopnenih snaga objavilo je da su postrojbe u potpunosti spremne odgovoriti na svaku prijetnju, uz naglasak na sposobnosti brzog raspoređivanja, uporabu dronova, projektilskih sustava i modernizirane obrambene opreme.
Provedene vojne vježbe i iskustva iz nedavnih sukoba dodatno su povećali operativnu spremnost iranskih snaga, što potvrđuje da se pregovori vode paralelno s pripremama za mogući veliki sukob. Time se ponovno potvrđuje paradoks bliskoistočne krize: dok diplomacija formalno napreduje, vojna logika svih aktera istodobno se priprema za scenarij u kojem sporazum neće biti postignut.
Dodatna analiza pokazuje da se pregovori više ne vode isključivo oko nuklearnog programa nego oko buduće sigurnosne arhitekture Bliskog istoka. Za Washington sporazum predstavlja pokušaj kontrole eskalacije i izbjegavanja novog velikog rata u trenutku kada su američke vojne i političke sposobnosti već opterećene globalnim krizama. Za Teheran pregovori imaju dvostruku funkciju: očuvanje nuklearnog kapaciteta kao strateškog odvraćanja te istodobno ekonomsko otvaranje kroz ukidanje sankcija koje ozbiljno opterećuju unutarnju stabilnost zemlje.
Izraelska strategija, međutim, polazi od potpuno drukčije sigurnosne doktrine. Izraelsko vodstvo smatra da čak i ograničeni iranski nuklearni program dugoročno vodi prema vojnoj sposobnosti, bez obzira na međunarodne kontrole. Upravo zato Tel Aviv preferira trajno uklanjanje iranske nuklearne infrastrukture, a ne njezino ograničavanje. U takvom pristupu diplomacija se promatra kao privremeno odgađanje problema, dok vojna opcija ostaje krajnje sredstvo.
Zbog toga se sadašnja faza pregovora može promatrati kao utrka između diplomacije i vremena. Ako sporazum bude postignut, mogao bi privremeno stabilizirati regiju, ali bez rješavanja temeljnih sigurnosnih sukoba između Irana i Izraela. Ako pregovori propadnu, gotovo svi regionalni akteri već imaju pripremljene vojne scenarije. Iran računa na strategiju odvraćanja kroz raketne i regionalne saveznike, dok Izrael računa na brzu preventivnu operaciju uz očekivanje američke potpore.
Upravo zato sadašnji pregovori u Ženevi ne predstavljaju samo diplomatski proces nego potencijalnu točku odluke između sporazuma koji bi odgodio sukob i događaja koji bi mogao pokrenuti najveću regionalnu konfrontaciju na Bliskom istoku u posljednjih nekoliko desetljeća.
Otvori KEKS Pay
