U ožujku će se navršiti dvije godine da je Renato Kunić imenovan ravnateljem programa HRT-a. Unatoč upitima novinara koji prate medije, za to vrijeme nije pristajao na intervjue, premda je razloga za razgovor i te kako bilo. Zato smo najprije htjeli saznati zašto je baš sad poželio dati intervju. Uz opasku da je prvi javni nastup imao pri imenovanju, i to u vlastitom mediju, uzvratio je: – Možda sam sad poželio dati intervju zato što je u posljednje vrijeme pritisak na program veći nego što je uobičajeno. Na HRT-u radim već 32 godine i naučio sam da nas se proziva i optužuje za sve i svašta, no u posljednje vrijeme te su prozivke postale žešće nego inače, a uvjeren sam da razloga za to nema.
Što je u prozivkama netočno?
Nije korektno o HRT-u govoriti isključivo kroz prizmu Informativnog programa, koji zapravo ne radi loše. Naravno da se uvijek može bolje, no naš se Informativni program uvijek trudi biti neovisan, profesionalan i relevantan. Štošta nam se može i zamjeriti, no to je problem velikog sustava. HRT je javni medij i mi dobro radimo ono što je javni interes. Imamo šarolik program, poštujemo ugovor s Vladom, i ono što smo u tom ugovoru obećali, to ispunjavamo. Imamo i izuzetno dobru suradnju s vanjskim producentima. Upravo nam je krenuo “Crno-bijeli svijet”, u pripremi je zadnja sezona “Novina”. Tu je i “A strana” iz naše produkcije. Uskoro idemo s “Voiceom”, vraćamo “Milijunaša”. Sve to pokazuje smislenost trošenja novca na HRT-u. Glavni urednik svih HTV-ovih programa Bruno Kovačević dao si je truda i posložio je jasnu i pitku shemu i prvi se rezultati već mogu vidjeti jer je naša gledanost na početku ove godine – najbolja. U tjednu od 31. prosinca do 6. siječnja, u zbroju svih naših televizijskih programa, mi smo najgledaniji. Imali smo 29,1 posto gledanosti, dok je prvi sljedeći konkurent imao 28,7 posto.
Kako HRT ima čak četiri TV kanala, bi li taj rezultat u postocima onda ipak trebao biti puno bolji?
Ponavljam, uvijek može biti bolje. No, važno je da je negativan trend ipak zaustavljen. Važno je vidjeti i kako publika reagira na ono što mi dajemo, a mi nekad ne možemo producirati baš sve što publika želi jer nešto od toga ne spada u domenu javne televizije. Mi bismo trebali biti nešto između nekadašnjeg Vjesnika i Večernjeg lista. Vjesnik je bio ozbiljan, dok Večernji list ipak ima malo ležerniji stil, ali je uvijek relevantan i čitan. Spoj toga dobar je recept i mi ga se na HRT-u trudimo postići, da istodobno imamo i ozbiljnost i relevantnost, ali i ležernije sadržaje. Moramo naći neku zlatnu sredinu između onoga što je želja publike i naših mogućnosti. A uvijek će biti i stvari koje ćemo mi emitirati, a publika ih neće doživljavati.
Neki dan ste se pohvalili i da su se u tom prvom tjednu među deset najgledanijih emisija našle i četiri HRT-ove: “Zagrebulje”, “Lijepom našom”, “Plodovi zemlje“ i “Dnevnik u podne”. Potonju emisiju gledatelji prate na HRT-u jer u podne konkurentske televizije nemaju istovjetan informativni sadržaj. Ali u večernjem terminu središnjih informativnih emisija gledatelji u puno većoj mjeri gledaju vašu konkurenciju. Zašto, nije li to znakovito i zabrinjavajuće?
Kada je riječ o Dnevniku, malo sam subjektivan jer sam 32 godine proveo u informativnom programu, povremeno vodeći ili sam taj program, ili Dnevnik, ili dopisništva. Znači, uvijek sam se morao baviti Dnevnikom, tim “suncem” oko kojeg se vrti cijela televizija. Moguće je da to “Sunce” više ne sjaji istim sjajem kao onda kada je HRT bio sam na tržištu, dok su se sada u taj večernji termin sa svojim Dnevnicima i Vijestima nagurali svi. Možda se i publika promijenila, profilirala. Možda je ona te ozbiljnije sadržaje poželjela gledati na malo ležerniji način, a nas se oduvijek percipira kao jako ozbiljne. Gledajući same vijesti, onda možete vidjeti da i mi i konkurencija prezentiramo iste vijesti, ali je možda naš pristup ozbiljniji. Nas se doživljava kao da je naš Dnevnik glas države, a mi nismo glas države, niti je naš Dnevnik bitno lošiji. Mi ni u čemu ne zaostajemo za konkurencijom, naša je mana samo to što smo možda preozbiljni. Naši voditelji nemaju neozbiljnih ispada jer informativa mora imati razinu ispod koje se ne smije ići. Zapravo, trebalo bi napraviti jedno pošteno i detaljno istraživanje kako bi se točno doznalo zamjera li publika nama nešto, i što to točno, pa da to onda pokušamo ispraviti.
Tu publiku predstavlja i Programsko vijeće HRT-a koje često oštro kritizira program HTV-a, sazivajući čak i hitne sjednice s kojih upozorava na zabrinjavajuće stanje, pritom HRT optužujući i za posvemašnji prijezir prema Vijeću te ignoriranje savjeta i zaključaka tog tijela. Nerijetko se moglo čuti i to da se na HRT-u dogodila “kaptolizacija”. A čelnici HRT-a na sjednicama Vijeća znaju biti jako drski, bahati, čak i uvredljivi prema vijećnicima.
Što se tiče optužbi o “kaptolizaciji”, stvar je jednostavno u brojkama i ugovoru s Vladom. Tamo je jasno naznačeno, u postocima, koliko točno religijskog sadržaja moramo imati na svakom programu. Ne mislim da je to naročito dobro, no to je tako i mi se toga moramo držati. Konkretno, Prvi program HTV-a na godišnjoj razini mora imati tri posto religijskog sadržaja, i naša je sloboda u tom dijelu relativno mala. A te su propisane brojke bile u javnoj raspravi. Znači, taj Ugovor nije izmislio HRT i predložio ga Vladi, već je to bila mješavina mnogih utjecaja. I sad kada je tu, taj je Ugovor za nas skoro pa “sveto pismo”, jer bi svako odstupanje od njega moglo u pitanje dovesti sve. Zovemo li prečesto svećenike u goste? Znači li to “kaptolizaciju”? Baratanje tim terminom je paušalno, a htio bih konkretan dokaz. Neka mi vijećnici kažu o kojoj se to točno emisiji radi, i uredniku, i novinaru. Njihova primjedba da mi neadekvatno pratimo rad Vijeća nije točna, premda je i neobično da mi u našim emisijama govorimo sami o sebi. Da smo bahati i bezobrazni prema njima? Ja nisam među takvima, ali rasprava se na tim sjednicama ponekad zaista zahukta pa ponekad možda padnu i riječi koje se ne bi trebale izgovoriti. No problem je Vijeća to što oni koji dođu u njega misle da mogu uređivati program. Znao sam na sjednicama Vijeća reći da mi sad ovdje gubimo sate zbog 20 sekundi programa. Pa to je pijesak u moru. Ne mogu razumjeti zbog čega tolika povika zbog tako malog dijela programa.
Ali u 20 sekundi može se reći svašta na što je potrebno reagirati. Kako se moglo dogoditi da se u emisiji, kao jedinog, ugosti Igora Vukića, znanog po tezama koje zastupa, koji onda na HTV-u negira istinu, postojanje ustaških zločina u Jasenovcu?
Ne mogu osporiti da neki naši urednici rade bolje, a neki lošije. No, svatko može i pogriješiti. Da mi tog Vukića nismo pustili da kaže to što je kazao, optužili bi nas za cenzuru. Knjiga koju je on izdao u Hrvatskoj nije zabranjena. Ako je tako, kako mi sad možemo ne pozvati ga kao gosta? U tom slučaju zamjeram nešto drugo – gost koji iznosi takve teze traži suprotstavljenog gosta, nekog tko će reći da to nije istina. To je urednička odgovornost. Zatim, to traži i dobrog voditelja koji je upućen u temu o kojoj se govori. U ovom slučaju, naš je voditelj bio nespreman za takav razgovor, a urednica je trebala znati kakav je gost kojeg poziva i svakako je trebala imati i drugu stranu.
Ogranak HND-a na HTV-u, predvođen Sanjom Mikleušević-Pavić, optužio je vrh kuće za cenzuru i marginaliziranje zaposlenika pri donošenju bilo kakvih odluka, a za neke je vanjske projekte, poput serije “Je li moglo drugačije?”, ustvrdilo da su manipulativni i moralno upitni, dok zaposlenici HRT-a ne mogu raditi slične projekte.
Nama se često predbacuje da Dokumentarni program premalo radi, što nije točno, jer taj program godišnje napravi 30-ak filmova. Ove godine na Dokumentarni program potrošilo se oko četiri milijuna kuna izravnih troškova. No, mi pritom imamo i neka ograničenja, recimo, u kapacitetima, jer imamo ograničen broj snimatelja, montažera... Unatoč tome, koliko god možemo trudimo se dokumentarce raditi “in house”. Ali zakon kaže da se najmanje 15 posto novca mora potrošiti na vanjsku produkciju, i mi malo prijeđemo tih 15 posto. A sva vanjska produkcija se provjerava, postoje javni pozivi, povjerenstvo i urednici koji procjenjuju kvalitetu. Ne događa se da netko dođe s ceste i mi mu prihvatimo i prikažemo projekt. Nije točno ni to da se ne sluša ljude u kući.
Koje je vaše mišljenje o serijalu “Je li moglo drugačije?”
Ne bi bilo korektno da komentiram kvalitetu uratka koji je emitiran, s obzirom na to da je povjerenstvo dalo zeleno svjetlo pri njegovu otkupu, a nisu se ni urednici u programu baš negativno izjasnili o toj seriji. Da se ona mogla bolje napraviti, to ne sporim.
A vaš stav o aferi s Dragom Ćosićem i sumnjama u preprodaju karata za finale Svjetskog nogometnog prvenstva?
To je izvan moje domene, o tome ne mogu govoriti. Taj postupak vodi naša pravna služba. Mogu tek reći da mi je iznimno žao što je došlo do toga. A što se točno dogodilo i koji su bili motivi, to ne znam niti se time bavim. U to nisam htio ni ulaziti jer to s programom nema veze. To je čin pojedinca koji je sam odlučio što će s tim kartama.
Možete li onda nešto reći o slučaju Hrvoja Zovka i Katarine Periše Čakarun, zbog čije je svađe Zovko dobio otkaz?
Naš je posao jako stresan, ali i unatoč tome nasilja ne smije biti, nikada i nigdje. Ono što je učinio kolega Zovko s jedne je strane napad na instituciju urednika, a s druge je strane još riječ i o napadu na ženu. Možemo se mi slagati ili ne slagati s mišljenjem urednika, ali ne možemo to rješavati na ovakav način. Kolegica Čakarun je osoba koja vrlo dobro upravlja Informativnim programom, a što, vjerujte mi, nije nimalo lako. Gospodin Zovko pokrenuo je radni spor protiv HRT-a, što je njegovo pravo, jednako kao što je pravo HRT-a da se sudskim putem obrani od njegovih tvrdnji o navodnoj cenzuri.
No, HRT sad tuži i Zovka i S. Mikleušević-Pavić zbog javnih istupa, tražeći ogromne novčane odštete. Je li to primjereno?
Riječ je o tome da se iznose tvrdnje da se ovdje provodi cenzura, a cenzura je kazneno djelo, što znači da oni meni i kolegama spočitavaju da smo počinili kazneno djelo. A sud je jedino mjesto koje to može utvrditi i raščistiti. Uvjeravam vas da ni Bruno Kovačević ni ja nismo dobili nijednu prijavu o tome da netko nešto nije mogao objaviti. Možda se brka što je uređivanje, a što cenzura. Nijedan gost nije zabranjen, niti je ikome zabranjeno da iznese svoj stav. Možda je nekome rečeno da nešto ne može objaviti na način na koji je mislio, ali može drukčije, a to onda nije cenzura, već uređivanje programa. K tome, u cijeloj mojoj karijeri nikada me nije nazvao nijedan premijer tražeći da bilo što stopiram ili objavim. Sad tek povremeno komuniciram s resornom ministricom kulture jer je ona nadležna za medije, pa tako i za HRT. Problem je što ljudi danas olako iznose razne tvrdnje i ne razmišljaju o posljedicama. Jer, da je točno to što se govori, onda bih ja počinio kazneno djelo i trebao bih ići u zatvor. Ne bismo olako trebali govoriti da se nešto zabranjuje, a još je problematičnije kada to čini udruga novinara iz koje sam se lani i iščlanio zato što mislim da se HND više ne bavi novinarstvom, već se više bavi politikom.
Priča se da ste kućni prijatelj s ministričinom obitelji te da s njezinim suprugom redovito igrate bridž. Istina?
Čim me glavni ravnatelj HRT-a Kazimir Bačić predložio za ovo mjesto, znao sam da će biti povezivanja mog poznanstva s obitelji Koržinek. No, morate znati da ministrica kulture nema neki utjecaj na to tko će biti izabran za ravnatelje na HRT-u. Ovdje sam proveo 32 godine i valjda sam za to vrijeme skupio neka znanja i iskustva da onda mogu obavljati neke funkcije. A ministričin suprug, Hrvoje Koržinek, moj je vjenčani kum otprije 29 godina, dok je ministrica s njim u braku oko sedam godina. Tada, 1990., kada sam se ženio, ni Hrvoje ni ja nismo ni znali da postoji neka Nina. Zapravo, sve je to sad samo stjecaj okolnosti. Bridž ne kartam, držim se samo bele. I s Hrvojem kartam već 30 godina.
Što kažete na optužbe srpskog ministra Nebojše Stefanovića da HRT, pri izvještavanju o prosvjedima u Beogradu, huška na nasilje?
To mi ustvari laska jer znači da se u Srbiji gleda HRT. No, niti HRT potiče na nasilje, niti situaciju u Beogradu komentira drukčije od onoga kako komentira i izvještava o događanjima u Parizu ili Mađarskoj.
>> Prosvjed protiv HRT-a
Sorosoidi i jugonacionalisti misle da im je sve dopusteno. Ocito i jest, jer sve medije iDORH drze pod svojom sapom. U normalnoj drzavi Zovko bi odavno bio u zatvoru kao i jos najmanje 50-tak ekstremnih protuhrvatskih agenata u "medijima".