Ma to je samo pubertet, znate kako su tinejdžeri ćudljivi. Nismo ni mi u njihovim godinama ni s kim htjeli razgovarati, nehajno odmahuju roditelji rukom dok ih prijatelji pitaju zašto su im sin ili kći posljednjih dana tako loše volje te zašto se zatvaraju u sobu čim netko nepoznat uđe u stan. A dok se odrasli smiju i razgovor prebacuju na druge teme, jedan djevojčica sjedi u svojoj sobi, okružena crnim mislima te razmišlja o tomu vrijedi li i dalje nastaviti živjeti ili bi joj bolje bilo jednostavno sklopiti oči i nikada se ne probuditi.
Možda je, uistinu, riječ o običnoj neraspoloženosti koja mlade, pa i odrasle, ponekad zna povremeno “uloviti”, no možda je riječ o prvim simptomima depresije, ozbiljnog mentalnog oboljenja koji svake godine oduzima gotovo milijun života te čiji se simptomi počnu pojavljivati upravo u ranoj adolescentskoj dobi. I dok odrasli često problem negiraju te simptome pripisuju “tim godinama”, mentalno zdravlje djece i mladih iz godine u godinu postojano degradira, a onih koji bi im trebali najviše pomoći trenutačno – nema.
Čak je 585 hrvatskih škola bez psihologa, šokantan je podatak koji je iznijela saborska zastupnica Anka Mrak Taritaš, a to znači da tisuće učenika, u slučaju da s nekim u školskom okruženju žele porazgovarati o svojim problemima, jednostavno nemaju na koga računati. Bilo da je riječ o problemima s koncentracijom, stresu zbog ocjena ili – da, suicidalnim mislima zbog vršnjačkog zlostavljanja, neprihvaćanja njihove seksualnosti od okoline ili problema kod kuće – djeca su prisiljena probleme držati u sebi ili, u najgorim slučajevima, izražavati ih agresijom prema drugima. A što po tom pitanju radi nadležno ministarstvo? Brigu o tom problemu prebacuje na ravnatelje, pedagoge, pa čak i logopede koji, priznajmo, s mentalnim zdravljem nemaju previše doticaja.
A zoran primjer (ne)funkcioniranja sustava može se vidjeti u reakcijama nakon lanjskog ubojstva u zagrebačkom Prečkom. U roku od nekoliko tjedana pred školama su osvanuli zaštitari, od jeseni i specijalizirano osoblje za sigurnost, no izgleda da je na tome stalo, budući da događaj nije pratilo i masovno zapošljavanje stručnog osoblja čiji je zadatak slušati dječje traume i pomoći im da preko njih prijeđu. Godišnjica tragedije kuca na vrata, a s njom i podsjetnik na situaciju u hrvatskim školama koja je krajnje zabrinjavajuća. Dogodi li nam se još jedan ovakav grozan događaj, tko će pomoći djeci da se s njim nose, tko će odgovoriti na njihova brojna pitanja? Sustav treba – i može – učiniti više nego dosad.•
Otvori KEKS Pay
