U mnogim hrvatskim gradovima lako je uočiti veliki broj zgrada koje doista imaju povijesnu vrijednost, ali jednako tako uočljiva je i njihova starost. Često nisu održavane, nerijetko su i ruševne, a katkad se jednostavno – sruše. Pravilo da se rušena zgrada zamijeni istovjetnom sve se rjeđe poštuje, a sve češće ni namjena više nije ista. Ostao je tek temeljni uvjet za poštovanje baštine i tradicije, a to je da građevina bude zaštićena. Kada zaštite nema, sve ostaje na volji ulagača – a u mnogim slučajevima ulagači bi odlučivali da s poviješću ne žele imati nikakve veze. Tako su nestajali vrijedni dijelovi baštine. Država se nije pokazala ni u obnovi nakon potresa, pa je teško očekivati da će se sustavno brinuti o svakoj građevini starijoj od stotinjak godina. Rješenje se, čini se, može pronaći samo u privatnom kapitalu, a tada razliku čine motivi: radi li se iz profita ili iz entuzijazma i želje za očuvanjem nasljeđa koje nije zaštitila država.
Kako sam vratio život palači staroj 150 godina
Poduzetnik Ivica Jakić sedam je godina potrošio na obnovu povijesne zgrade iznad Opatije: iako bi je mogao prodati za višemilijunski iznos, on je želi ostaviti obitelji
Još nema komentara
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.