Tog proljetnog dana 2010. godine, na Islandu se, nakon gotovo 200 godina dubokog sna, probudio vulkan Eyjafjallajökull. Iako se naizgled činilo da je riječ o lokalnoj, dalekoj i izoliranoj prirodnoj pojavi, događaj je ubrzo izazvao globalnu krizu bez presedana. Nošen vjetrovima visoko u atmosferi, nevidljivi oblak sazdan od sićušnih čestica stakla i kamenja, počeo je putovati prema jugoistoku. No, taj sivi oblak nije bio tek prolazna smetnja, postao je neumoljiv neprijatelj protiv kojeg se, u tom trenutku, čak ni najnaprednija dostignuća moderne tehnologije i zrakoplovnog inženjerstva nisu mogli učinkovito boriti. Za samo nekoliko dana vulkanski je oblak u potpunosti paralizirao zračni promet nad Europom - čitav kontinent bio je prizemljen. Bio je to najopsežniji i najdramatičniji prekid zračnog prometa zabilježen još od završetka Drugog svjetskog rata, a njegove teške posljedice, bile su toliko dalekosežne da su se osjetile u doslovno svakom kutku svijeta, pogađajući globalnu ekonomiju i sudbine milijuna ljudi.
Iako je prva pretpostavka šire javnosti bila da je primarna opasnost koja je prijetila zrakoplovima bila drastično smanjenje vidljivosti, stvarna ugroza krila se u specifičnoj i destruktivnoj prirodi vulkanskog pepela. Naime, druga faza erupcije odvijala se duboko ispod debelog pokrivača ledenjaka, što je stvorilo vrlo specifične i iznimno opasne uvjete, jer je kontakt užarene magme s ledenom vodom otopljenog ledenjaka izazvao silovite eksplozije koje su u atmosferu izbacile oblak sazdan od iznimno finih čestica stakla i stijena. Oštre poput pijeska, te su čestice predstavljale ogromnu opasnost za mlazne motore zrakoplova. Naime, pri visokim temperaturama unutar motora, staklene bi se čestice topile, stvarajući tako sloj ljepljive mase koja bi zagušila motor, uzrokujući njegovo zatajenje.
Sjećajući se incidenata, poput onog iz 1982. kada su se British Airwaysovom Boeingu 747, nakon što je iznad Indonezije uletio u gusti oblak vulkanskog pepela, ugasila sva četiri motora, nadležne zrakoplovne službe više ništa nisu prepuštale slučaju. Već 15. travnja, europske su zemlje, jedna za drugom, počele zatvarati svoje zračne prostore. Velika Britanija, Irska i Skandinavija bile su prve na udaru, a zabrana se potom, nezaustavljivo poput požara, počela širiti dalje - nebo su ubrzo zatvorile i Nizozemska, Belgija, Francuska, Njemačka, Poljska i brojne druge zemlje. U osam dana otkazano je više od 100.000 letova, a to je izravno pogodilo oko deset milijuna putnika, pa su se zračne luke pretvorile u goleme čekaonice prepune očajnih ljudi. Prema procjeni Međunarodne udruge za zračni prijevoz (IATA) zrakoplovna je industrija svakodnevno gubila oko 150 milijuna eura, a ukupni gubitak premašio je 1,7 milijardi američkih dolara. Iako se na prvu činilo da će oblak ipak zaobići više od 4000 kilometara udaljenu Hrvatsku, situacija na terenu se ubrzo promijenila.
-„Prema trenutačnim prognozama, u noći s petka na subotu dio tih oblaka doći će do Austrije i Mađarske te do sjeverne granice Hrvatske“, rekao je tada meteorolog Zoran Vakula, ispred Državnog hidrometeorološkog zavoda, a njegova se prognoza uskoro i obistinila.
U noći sa 16. na 17. travnja, oblak je doputovao do sjevernih granica Hrvatske. Zračni prostor iznad sjevernih i središnjih dijelova zemlje bio je odmah zatvoren - otkazani su letovi iz Zagreba, a ubrzo i iz Splita, Dubrovnika i Zadra i to prema svim europskim odredištima koja su se našla pod oblakom. Zbog otkazanih karata za 5.800 putnika samo je Croatia Airlines pretrpjela štetu od 580.000 eura. Tada čelni čovjek kompanije, Ivan Mišetić, slikovito je rekao kako ga cijela situacija podsjeća na "sudnji dan". Zbog paralize neba bio je prizemljen i Vladin zrakoplov, pa tadašnji hrvatski predsjednik, Ivo Josipović, nije mogao otputovati na pogreb poljskog predsjednika, Lecha Kaczyńskog, koji je poginuo u zrakoplovnoj nesreći. U sveopćem kaosu među putnicima zarobljenim u zračnoj luci Pleso našao se tada i Oliver Dragojević, koji je trebao otputovati za London na svoj koncert u Royal Albert Hallu.
„Sjedim i čekam. Ništa ne znam. Možda koncert bude otkazan ili odgođen, a možda uspijemo otputovati u London“, rekao je tada Dragojević novinarima Večernjaka. No, iako prognoze europske organizacije za kontrolu zračnog prometa - Eurocontrola, nisu bile optimistične te su predviđale da se pepeo neće povući niti u sljedeća dva dana, Oliver je ipak stigao do Londona te je ispunio svoj san nastupivši, 19. travnja, u prepunom Royal Albert Hallu.
Mir na nebu - kaos na zemlji
Dok je nebo nad čitavim europskim kontinentom bilo sablasno tiho i prazno, na tlu je vladao potpuni kaos.
"Oblak s Islanda nije zamračio nebo, kao što to neki misle, sunčanije vrijeme ne možete niti zamisliti, ali mnogima se smrklo kada su shvatili da neće tako skoro kući", slikovito je opisao situaciju Večernjakov novinar, Mladen Miletić, koji je ostao zarobljen u Dublinu. Među zarobljenim putnicima našlo se tada i 35 učenika i profesora zagrebačke X. gimnazije, koji su neplanirano produžili svoj boravak u Londonu. I dok su zrakoplovi bili prikovani za tlo željezničke postaje, autobusni kolodvori i trajektne luke bili su preplavljeni putnicima, a cijene karata dosezale su astronomske iznose. Kako bi, unatoč otkazanim letovima stigli na svoja odredišta, milijuni očajnih putnika pokušavali su pronaći alternativne načine prijevoza. U očajničkom pokušaju da premoste paralizirani kontinent posezali su se preko društvenih mreža, organizirali zajedničke prijevoze automobilima, unajmljivali autobuse, a neki su se odlučivali i za nevjerojatna i ekstremna rješenja. Među njima bio je i legendarni britanski komičar i glumac, John Cleese, koji nije oklijevao platiti čak 3.000 eura za petnaestosatni putovanje taksijem, od Osla do Bruxellesa.
Globalni i ekonomski nokaut
Posljedice paralize zračnog prometa osjetile su se i daleko izvan granica Europe. Globalni lanci opskrbe bili su prekinuti, što je izazvalo probleme u brojnim industrijama – budući da im dijelovi iz Azije nisu mogli stići na vrijeme, proizvođači automobila, poput BMW-a i Nissana, morali su privremeno zaustaviti proizvodnju u nekim tvornicama. Najteže pogođeni bili su sektori koji su direktno ovisni o brzom, zračnom prijevozu. Na farmama cvijeća u Keniji tisuće radnika ostale su bez posla jer stotine tona svježe ubranog cvijeća, namijenjenog europskom tržištu, nisu mogle biti isporučene pa je cvijeće propadalo na aerodromima. Dok su zrakoplovi bili prizemljeni, gospodarstvo te istočnoafričke države, snažno oslonjeno na izvoz kvarljive robe, svakog je dana gubilo više od milijun dolara. S druge strane, kaos je imao i neke pozitivne efekte – ljudi koji stanuju u blizini velikih zračnih luka, poput londonskog Heathrowa, prvi su put nakon desetljeća iskusili potpunu tišinu, opisujući je kao "blaženstvo". Procjenjuje se da je prizemljenjem zrakoplova spriječena emisija između 1,3 i 2,8 milijuna tona ugljičnog dioksida.
Ponovno otvaranje europskog neba
Pritisak zrakoplovnih kompanija koje su trpjele ogromne gubitke postajao je sve veći pa su vlasti bjesomučno počele tražiti načine za ponovnu uspostavu zračnog prometa. Inicijativu su odlučile preuzeti
Suočene s golemim, financijskim gubicima, velike zrakoplovne kompanije, poput njemačke Lufthanse i nizozemskog KLM-a, odlučile su preuzeti inicijativu - provele su niz kritičnih, testnih letova bez putnika, kako bi se u stvarnim uvjetima precizno procijenila razina rizika i utvrdila stvarna opasnost koju vulkanske čestice predstavljaju za njihove flote.
Nakon što se na tim testnim letovima nisu pokazali tragovi oštećenja na motorima, počela je rasprava o promjeni pravila. Umjesto dotadašnje politike nulte tolerancije na pepeo, znanstvenici i nadležna regulatorna tijela, poput britanske Agencije za civilno zrakoplovstvo (CAA), surađivali su s proizvođačima motora na definiranju sigurne granice koncentracije pepela. Naposljetku je uspostavljen inovativni i precizno strukturirani sustav upravljanja koji je, na temelju gustoće čestica, cjelokupni zračni prostor kategorizirao i razgraničio u tri zasebne i jasno definirane zone. Definirana je dopuštena granica od dva miligrama pepela po kubičnom metru zraka, što je omogućilo postupno otvaranje neba od 20. travnja, iako su se povremeni prekidi nastavili i u svibnju.
Erupcije vulkana mijenjale su čak i klimu na planeti
Iako zvuči pomalo nevjerojatno da jedan oblak vulkanske prašine, može u potpunosti paralizirati gotovo čitav kontinent, to ipak nije bio nezabilježen slučaj. Pepeo, koji je nastao za vrijeme najsnažnije u ljudskoj povijesti, erupcije vulkana Tambora, u Indoneziji, 1815., promijenio je klimu na čitavoj planeti - temperatura je pala za 3 stupnja, a te godine, u Europi, uopće nije bilo ljeta. Veliku katastrofu izazvala je i erupcija vulkana Krakatau, u Indoneziji, 1883., koja je bila okidač za tsunami, visok 30 metara. Najnovija paraliza neba iznad europskog kontinenta, u travnju 2010., zbog erupcije Eyjafjallajökulla, potaknula je razvoj boljih sustava za predviđanje i praćenje vulkanskog pepela te je ubrzala inicijative za stvaranje jedinstvenog europskog zračnog prostora (Single European Sky) kako bi se buduće krize koordiniranije rješavale.
*uz korištenje AI-ja
Otvori KEKS Pay
