Rijetko dostojanstveno obilježena je 80. obljetnica proboja zatočenika ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac. Nakon više godina na službenoj su komemoraciji sudjelovali i predstavnici svih skupina čije su žrtve najbrojnije: Srba, Židova, Roma i antifašista, ali i prigodno pomireni državni vrh: predsjednici Republike, Vlade i Sabora, brojni ministri, predstavnici političkih stranaka, institucija i veleposlanstava. U zemlji u kojoj na najbolnije obljetnice: Kolonu sjećanja kojom se obilježava stradanje i pad Vukovara u Domovinskom ratu i ovu koja simbolizira stradanje i pobunu žrtava kvislinške NDH u najvećoj klaonici Drugog svjetskog rata na hrvatskom tlu, podijeljeni preživjeli, potomci i predstavnici vlasti i raznih politika „vole“ to odraditi u barem dvije kolone. Nekad i više njih. Revidirati prošlost i manipulirati sadašnjost. Poniziti žrtve prljavim političkim smicalicama još jednom. Kao da mrtvima to nešto mijenja.
Danas su pokazali da znaju i drukčije. Predsjednik i premijer, rukovanjem i zajedničkim predvođenjem kolone, pokazali su da se znaju ponašati odraslo. Vlast da može uspjeti ne isprovocirati neku od manjina ili skupina koje predstavljaju žrtve. Predstavnici žrtava da su suradljivi ako nisu isprovocirani.
Bilo je dovoljno da politika utihne. Da se najave programa ne politiziraju, predstavnicima vlasti ne da šansa da govore, a i vjerski su predstavnici činili samo ono što je njihov posao – pomolili su se.
I program je bio jednako dostojanstven kao i minuta šutnje kojom je odana počast mrtvima. A to je već klica nade za žive. Bilo bi lijepo da se može zaliti ustrajanjem, niknuti i procvjetati poput Kamenog cvijeta na mjestu jasenovačkog stradanja zamišljenog kao simbol života i ponovnog rađanja, pomirenja i prestanka mržnje.
"80 godina, 80 sudbina", simboličan je i naziv današnje komemoracije, bez pretenzije prebrojavanja žrtava, revizionizma umanjivanjem broja stradalih ili njegovim napuhavanjem. Kao da je važno je li ih 80, 800, 8000 ili 80.000. Pa Romi, kao što podsjeća jedan od preživjelih čije je svjedočanstvo danas pročitano, nisu bili „vrijedni“ čak ni dobivanja broja. Ni u smrti nisu bili jednaki.
„Tko spasi jedan život, spasio je cijeli svijet!“, ugraviran je citat iz Talmuda u medalju odlikovanja Pravednik među narodima nežidovima koji su izlagali svoje živote da spase Židove u Holokaustu. Tko ubije jednog, pod rasnim zakonima, ubio je cijeli svijet. A NDH se može pohvaliti s više od 50 logora. Da je u svakome ubijen samo po jedan Srbin, Židov, Rom, antifašist… previše je. Toliko o brojevima.
Nakon prošlih mučnih komemoracija, obilježenih podjelama, bilo je lijepo doživjeti i jednu ovakvu. Pa makar bila i politički neiskrena. Jer, naravno, ona to jest.
Da nije, rješavale bi se kontroverze koje su dosadašnje komemoracije i dijelile u više kolona. Ne bi se igralo brojevima. Ni pozdravima. Ne bi država zakonom izjednačavala vojsku NDH s borcima NOB-a, računajući im beneficirani vojni staž za
državu rasnih zakona za mirovinu. Ne bi donosila Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme komunističke vladavine, kojim je preživjelim ustašama i njihovim potomcima „vraćena“ ili plaćena imovina, masovno opljačkana od Židova i od Srba, s datumom nakon 15. svibnja 1945. Od 1941. do 1945. godine od oko 25.000 Židova u Hrvatskoj pobijena je 21.000. Što znači da 1945. više nije bilo ni njih, ni njihove otete imovine. Datum povrata nije 10. travnja 1941. Može li biti veće ironije? Opljačkano se ne vraća njima, nego njihovim krvnicima kojima je oteto - oduzeto. Većina preživjelih Holokausta i njihovih potomaka svoju imovinu nikad nije dobila natrag. Ni neće. Država čeka da umru. No zato uskrsava selektivno korištenje ustaškog pozdrava „za dom spremni“: omogućeno je da ga koriste pripadnici HOS-a, a Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću nije vidjelo ništa sporno u njegovoj prošlosti. Može li netko zamisliti da neka vojna postrojba u Njemačkoj nalijepi na nadlakticu „Sieg Heil“?
U miru ne počivaju ni mrtvi. Nakon starog, i novi Zakon o grobljima tolerira takve napise i na nadgrobnim spomenicima, dok istodobno židovski grobovi ostaju bez svojih obilježja i prazne ih od „sadržaja“ ako više od deset godina nitko ne plaća njihovo održavanje. Iz razumljivih razloga je jasno da su ljudi koji bi to mogli plaćati „nestali“ prije 80-ak godina. A ekshumacija je u židovskoj vjeri zabranjena.
Kad se država odluči suočiti s ovim dubokim nepravdama, ispraviti ih ili, tamo gdje to nije moguće, ublažiti njihove posljedice – moći će se povjerovati da ima dobre namjere. No „država“ nije virtualno biće – to su konkretni ljudi. Oni koji su danas utihnuli i dali šansu pijetetu. Bilo bi dobro da je daju i kad progovore.
