Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 173
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
intervju

Julienne Bušić: Najveći problem u Hrvatskoj je to što svi žele biti glavni

08.07.2015., Rovanjska - Julienne Busic, udovica Zvonka Busica. Photo: Dino Stanin/PIXSELL
Foto: Dino Stanin/PIXSELL
1/3
09.07.2015.
u 16:45

Udovica Zvonka Bušića otkriva zašto joj je danas Hrvatska domovina, da joj se i brat s obitelji preselio iz Floride i postao Hrvat, te sve detalje o spomeniku postavljenom na Mirogoju

Imala je tek dvadeset godina kada se, studirajući u Beču, vezala uz Hrvata i Hrvatsku, upoznavši hrvatskog emigranta Zvonka Bušića. Julienne Eden Bušić, rođena Amerikanka, nakon nevjerojatne životne priče, stvaranjem suverene Hrvatske, preselila se u svoju drugu domovinu, Hrvatsku. Dočekala je i povratak svog životnog izabranika, Zvonka iz američkih zatvora gdje je proveo 32 godine. Nakon tolikih godina razdvojenosti, tek pet zajedničkih, sretnih godina (od 2008. do 2013.) moralo je biti dovoljno. Julienne, međutim, osobna tragedija nije udaljila od Hrvata i Hrvatske. Naprotiv.

:: U rujnu će biti dvije godine otkako je Zvonko Bušić otišao i ostavio dvije poruke, jednu za hrvatsku javnost, jednu osobnu, vama. Danas bi bio, pretpostavljam, još nesretniji zbog zbilje u Hrvatskoj.

Znao je reći da Hrvatska ima sve uvjete da svi mi živimo sretno i budemo uspješni, a ipak nije tako. Zašto? Složeno je to pitanje. On je smatrao da smo predugo imali krive ljude na pravim mjestima. Nadalje, većina medija nas terorizira, manipulira nama, truje nam dušu, promovira apatiju, depresiju, beznadnost, da ne kažem da i dezinformira. Globalizacija je također velik problem, apsurdna je, ustvari vodi do izolacije, želi izbrisati različitosti i stvoriti globalni neljudski svijet u kojem bismo svi bili nekakvi građani svijeta, bez posebnog identiteta. Tako je lakše izrabljivati i ljude i zemlje jer se ne vežu uz nešto svoje. Stanje je alarmantno, ali možemo mi to promijeniti, uvijek sam optimistična. Kad bi barem mladež ovdje u Hrvatskoj imala strast koju smo imali mi 60-ih godina! 'Ajmo promijeniti svijet! Žrtvovati se! Meni fali ta strast. Treba više suradnje, dijaloga, treba raditi za domovinu, a ne za sebe ili za fotelje. Tko se tome protivi, radi protiv hrvatskih interesa. Moram priznati da bi Zvonko bio sretan zbog barem jedne stvari: navijao je stalno za Kolindu, da treba postati naša predsjednica, da će ona biti naš ponos.

I brat je sada Hrvat

:: Sada iz Hrvatske opet odlaze deseci tisuća ljudi, mladih i školovanih. Kao da se ponavlja Zvonkova priča iz mladosti. Što vas zadržava ovdje?

Zvonko je iz Hrvatske otišao kao i bezbroj drugih, jer bi bio zatvoren ili možda čak i ubijen. Ne smijemo zaboraviti da se u tim vremenima dobivalo 15 godina zatvora za „neprijateljske" letke. Znam to jer je takva kazna meni prijetila 1970. zbog bacanja letaka s nebodera u Zagrebu. Bilo je tada niz "zločina" za koje se oštro kažnjavalo, od pjevanja hrvatskih pjesama, isticanja hrvatskoga grba... Ja ostajem ovdje jer je Hrvatska postala dio mene; već sam više od 20 godina ovdje, tu sam doma. Naravno, imam dvije domovine, ali je Hrvatska, izgleda, moja sudbina. Želim još pridonijeti koliko mogu, raditi dobre stvari, povezivati ljude, kao što je to Zvonko htio. Teško je to ponekad, jer neki žele podjele, ali nije sve crno-bijelo, tako gledaju i misle samo ograničeni ljudi. Što se tiče odlazaka mladih, to je neizmjerna tragedija koja mora svim sredstvima biti zaustavljena, ali vlada očito nema rješenja. Čitam sada kako tvrde da imaju rješenja. Pa što su dosad čekali? Izbore? Ako oni ne znaju, trebali bi pustiti druge da pokušaju, zar to nije logično? Zašto produljivati agoniju? Jer, ipak je naša budućnost u pitanju.

:: Kontaktirate li s Bušićevima, sa svojima u Americi, tko vam pomaže, tko je s vama i kako ste si organizirali život, gdje živite?

U stalnoj sam vezi s Bušićevima, smatram ih svojom obitelji i velika su mi podrška u svakom smislu. Ipak svi živimo u Hrvatskoj, a ona je mala zemlja. Čujem se gotovo svaki dan s roditeljima, koji sada imaju 93 i 91 godinu, ali još žive sami, tata još vozi automobil, iako vjerojatno ne bi smio... Nastojim ih posjetiti svake godine, ali mi je to dosta teško jer sam već četiri godine na američkom popisu ljudi koji ne smiju letjeti u SAD, iz SAD-a, unutar SAD-a ili iznad američkog tla. To je apsurdno, jer prije toga sam od 1989. bez problema letjela više od 60 puta. Na sudu smo uložili žalbu i nedavno pobijedili u nekim točkama, pa sada čekam odgovor na zathjev da me skinu sa te liste. Na tom je popisu sada više od 40.000 ljudi! Srećom, imam i brata ovdje u blizini. Naime, brat se prije devet godina s obitelji iz Floride preselio u Hrvatsku. Čak je postao Hrvat, kao i njegova supruga i kći. Profesori su biologije i presretni su životom ovdje, jer je ležerniji, ljudi se druže uz kavu, sigurnije je za djecu, a da ne kažem da imamo najljepši krajolik na svijetu...

Kao stranica knjige

:: U pripremi je spomenik Zvonku, a na grobnici na Mirogoju također ste pripremili posebno obilježje, o čemu se radi?

Nadgrobni spomenik je postavljen u ponedeljak, a presretni smo jer je snažan, simboličan, skroman, kakav je i Zvonko bio. Srećom smo imali odlične prijedloge i savjete nekoliko genijalnih umjetnika. Od Marije Ujević-Galetović saznala sam da se Zvonkov izvorni rukopis može prenijeti na kamen, što je bilo veliko otkriće. Odabrala sam citat iz njegova zatvorskog dnevnika, neke misli za koje je doslovce živio i umro. Kamen na kraju, kako mi je Marija predložila, izgleda kao stranica iz njegove životne knjige. Drugi naš dobar prijatelj, slikar i kipar Rudolf Pater također je puno pomogao, uputio me na stare stećke u Stocu, u Radimlji, a tamo smo s jednog "uzeli" križ. A mladi akademski kipar Maroje Batić bio nam je pri ruci za druge važne detalje. Spomenik je ustvari veliki zajednički projekt svih nas – umjetnika, prijatelja, rodbine... Svi smo potpisnici projekta!

:: Bavite se i Bušićevom ostavštinom, te Zakladom, s kakvim ciljem i planovima?

Zahvaljujemo od srca HRT-u i Večernjem listu što su nam omogućili prodaju DVD-a dokumentarnog filma „Ljubavnici i luđaci" na kioscima, i da prihodi od prodaje idu našoj Zakladi "Zvonko Bušić Taik". To je velika gesta koja nam puno znači, jer će nam pomoći u realizaciji nekoliko vrijednih projekata na kojima radimo; na primjer, glazbene terapijske radionice koje vodi prof. Eva Kirchmayer Bilić za braniteljske obitelji i druge, posebno djecu. Glazba je lijek, glazba osnažuje i najbolja je terapija. Pripremamo i antologiju hrvatskih pjesnika na španjolskom, u suradnji s Hrvatskim domom i hrvatskim književnim krugovima u Venezueli, a uz to ide i CD Lidije Bajuk koja je uglazbila dio tih pjesama. Jedan je od naših ciljeva putem Zaklade promovirati hrvatsku baštinu, jer u zadnje vrijeme, nažalost, imamo uvoz nekulture umjesto izvoza hrvatske kulture. Preko ljeta prevodim na engleski Zvonkove memoare, "Zdravo oko – sjećanja", jer mislim da je njegova priča fascinantna i univerzalno bliska svakom čovjeku koji razmislja o smislu života, koji pati, čezne, koji traži odgovore na najbitnija egzistencijalna pitanja.

:: Kako to da tisuće stranaca, pa i dosta Amerikanaca nalaze mir u Hrvatskoj i preselile su se i žive ovdje, a dosta Hrvata ne vidi i ne nalazi taj mir za život ovdje?

Možda bi svi trebali ići malo živjeti van da vide da tamo nije sve med i mlijeko. Poznajem puno ljudi koji su otišli u inozemstvo i vratili se jer im je tempo života prebrz, samo se radi, sve je materijalizam, nitko se ne druži... Nije sve u novcu. Ukratko, to nije život! Naravno da svi trebamo živjeti dostojanstveno i imati ono osnovno, po mjeri čovjeka. Velika je sreća ipak u malim stvarima. Što manje materijalnoga imamo, to više uživamo u svakoj sitnici. To sam naučila iz vlastita iskustva, Zvonko još više, tijekom svih tih zatvorskih godina. Obilje nas guši, on mi je to stalno govorio. I jače to osjećao jer su njegova iskustva bila puno intenzivnija i dublja.

:: Prema vašem iskustvu, vrijedi li se baviti političkim aktivizmom, ima li alternative. Ili bi ljudima bilo još gore kada bi se prepustili sudbini. Je li aktivizam za posebne ljude, dakle?

Put je važan, ne odredište. Ako puta nema, nema ni života. Drugim riječima – ako nema borbe. Aktivizam je za sve ljude, ali ne smijemo zaboraviti da ne mogu svi biti vođe. Nisu svi za to sposobni. No, svi mi možemo pridonijeti, boriti se na način koji nam je prirodan, prema naravi, vještinama. Jedan je od najvećih problema u Hrvatskoj, a valjda i svuda, što svi silno žele biti glavni. Zato imamo više od 100 stranaka i strančica. Često čujem da su drugi mogli voditi Hrvatsku, našu vojsku, borbu do neovisnosti države, te da Tuđman i nije toliko poseban. Recite, a tko je onda bio taj vođa? Kako se baš Tuđman probio, a to nije uspjelo tim silnim drugima koji su htjeli i „mogli"? Očito da nisu mogli. Ali, mogli su biti sljedbenici, zar ne!

>> Julienne Bušić: Zvonko je imao zdravo oko, a nije lako živjeti bez iluzije

>> Zvonko i Julienne Eden Bušić - od 1969. zauvijek zajedno

>> Zvonko Bušić (1946.-2013.), velika priča za koju nije bilo sluha

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije