Hrvatska je nostalgija za Jugoslavijom desetak godina nakon hrvatske samostalnosti bila prikrivena. Poslije “trećesiječanjske revolucije” ta nostalgija postaje ne samo legitimnom nego često i poželjnom. Žalovanje za Jugoslavijom nakon zagrebačkog Balkanskog summita postaje pomiješano s nadom da bi bivša država mogla biti ponovno moguća na prostoru smanjenom samo za Sloveniju. Kada se nakon nekoliko godina vidjelo da ipak neće biti moguća politička reintegracija pod imenom tzv. Zapadnog Balkana, sva se jugonostalgičarska energija usmjerava na “kulturnu suradnju” i nepolitičku reintegraciju ostataka bivše države.
Estrada u tome dobiva značajnu ulogu. Počinju razmjene gostovanja nekadašnjih zajedničkih pjevačkih zvijezda u Zagrebu i Beogradu. Posljednji je takav lakoglazbeni i emocionalni događaj nedavno gostovanje Tereze Kesovije u Beogradu. Njezina je najava beogradskog koncerta obnovila i potvrdila staro i nekoć prikriveno tugovanje za bivšim zajedništvom.
Gesta Tereze Kesovije koja je nakon dolaska u Beograd otišla u Kuću cvijeća, na Titov grob, nije samo osobni čin pjevačice kojoj je (kao i mnogim drugima) bio simpatičan stari diktator nego i simbolična gesta i poruka drugima sličnog mentalnog i političkog koda. Pjevačica koja plače na Titovu grobu nije samo njezina osobna gesta nego ujedno žalovanje za proteklim vremenom. Tugaljivo sjećanje na vrijeme zajedništva u romantiziranom titoizmu već je 2001. pokazao “panonski mornar” Đorđe Balašević, koji je u svojoj pjesničkoj zbirci “Dodir svile” romantično pjevao o glavnim gradovima bivše države. Balašević je već tada slovio, posebno u Hrvatskoj, samo kao dobroćudni kantautor koji pjeva o dobrodušnim Lalama, o mrsnim i slasnim gurmanlucima i nesretnim ljubavima.
Kada je “2000 i neke” u Zagrebu pjevao pod motom “Donosim vam sto dukata”, već je bio etabliran kao ravničarska dobričina protivna balkanskom primitivizmu i njegovim “čizmašima” koji su sa zluradošću sjedali u tenkove i vojne kampanjole i kretali u rat protiv Hrvatske. Tada su u Zagrebu kao protivnici Balaševićeve podvale o “boljoj prošlosti” i krivotvorenju vlastita života u njoj prosvjedovali samo novinarka Dijana Rexhepi, glumac Željko Vukmirica i glazbeni kritičar Ilko Čulić. Prosvjednici su zamjerali Balaševiću ono što su mnogi u Hrvatskoj zaboravili, tj. da je u nekadašnjoj “albanskoj kontrarevoluciji” na Kosovu uime Miloševićeve antibirokratske revolucije i histerije o “genocidu nad Srbima” poručivao dijaboliziranim Albancima: “Ne lomite mi bagreme, jer sve ću da vas polomim”! Zaboravilo se također kako je Balašević još prije toga pjevao “Računajte na nas”, pjesmu koja je postala općejugoslavenska omladinska himna. U njoj je slavio kult titoizma i Tita. Slavio ga je poput Tereze koja ga je slavila i živog, a eto, sada čujemo i kao mrtvog. Kada su joj četnici u Konavlima srušili vilu, klela se plačući da više nikada neće u Beograd, a sada u Beogradu plače od sreće što je ponovno tamo!
Hrvatska je jugonostalgija postala estradnom. Javno je cmizdrenje Tereze Kesovije samo posljednji egzemplar hrvatskoga žala za Jugovinom. Njezin plač na Titovu grobu i susret s Beogradom koji joj, kako kaže, uvijek izmami suzu, nije samo hinjeni patos emotivne žene nego i zajedničko osjećanje onih koji i u Hrvatskoj žaluju za Jugoslavijom. Znajući da ima i mnogo Hrvata kojima je mrska takva emocija o Jugoslaviji, ovdašnji su “krojači duhovnih odijela” odavno za bivšu državu smislili neutralni eufemizam – “naša regija” i “ovi prostori”. Svim su nostalgičarima usta prepuna te izmišljotine. Roker iz Gajnica Mile Kekin i pjeva jugonostalgičarsku budnicu “Na ovim prostorima”, podsjećajući koliko i danas na njima zajedničkih “lijepih stvari ima”. Estrada danas radi ono što se politika ne usudi. Hrvatska je prepuna narodnjaka, narodnjačkih klubova, turbo-folka i zvukova “ćirilice”. Sve što je nekad u Hrvatskoj bilo svedeno na tzv. niži ukus, čega su se obrazovaniji i uljuđeniji klonili kao primitivnog i stranog, već je više od desetljeća dio “novoga osjećanja”. Nekadašnja je kulturna sramota postala ne samo neutralnom nego čak i pomodnom. Jugonostalgija danas ima estradnu krinolinu.
