Da mi je netko rekao da ću u Neretvi u slatkovodnim rukavcima umjesto žaba i jegulja loviti morskog goluba ćukana, nešto niže i škarpine, lignje, brancine..., rekao bih mu da se najeo ludih gljiva. A sad se sa svakim novim ulovom pitam jesam li ih ja pojeo, govori nam jedan od lokalnih ribara zaključujući kako je priroda u tom kutku Lijepe Naše "otišla na kvasinu". Umjesto jegulja, u neretvanske se vrše "uselio" i invazivni plavi rak – a budući da "novog normalnog" nisu pošteđene ni ostale rijeke jadranskog sliva, a ni Jadran, teško je ne zapitati se što bi još sve moglo zaplivati u našim vodama i s kojim posljedicama te koliko su tome pridonijele i klimatske promjene.
Ribari su se prije najviše bojali "domaćeg" pauka, koji je slovio za najotrovniju ribu u Jadranu, a sada ga s trona skidaju "imigranti" – vatrenjača, popularnijeg naziva "lion fish" (riba lav), kao i srebrnopruga napuhača ili fugu... Ulovi su sve mršaviji, čak nam je i srdela gotovo iščeznula s tanjura. Uzgajivači školjaka bore se sa sve češćim pomorima kamenica i pidoča, dok morsko dno kojim se donedavno širila Caulerpa taxifolia nadimka "alga ubojica" sada osvaja jednako invazivna, ako ne i još invazivnija smeđa alga Stypopodium schimperii – i prijeti kolapsom biološke raznolikosti podmorja oko Visa.
Alen Soldo, ihtiolog i profesor na Odjelu za studije mora Sveučilišta u Splitu, kaže kako se pojava većine novopridošlih vrsta može pripisati klimatskim promjenama. Dolaze iz Indijskog oceana, gdje su temperature i salinitet viši, pa im i Jadran, dosad znatno hladniji nego istočni i južni Mediteran, s ovim klimatskim promjenama izgleda sve pogodniji za nastanjivanje, posebice jer većina njih nema prirodne neprijatelje u novom okruženju, kao što je to slučaj s ribom vatrenjačom.
– Upravo primjer ribe lava ili vatrenjače upućuje na potpuno zanemarivanje klimatskih promjena naše administracije. Naime, još 2021. javno sam putem medija tražio da donesu propise kojima bi se dozvolio izlov te ribe, kao i plavog raka, na bilo koji način, bez ikakve dozvole i ograničenja. Upravo to je način na koji su neke druge države rješavale taj problem. Nažalost, do danas se nismo maknuli s mjesta jer administracija, umjesto da promptno rješava slučaj, samo izmišlja razloge zašto se to ne može riješiti. Prije gotovo dvije godine objavio sam i znanstveni rad u kojem je predviđeno da vrlo skoro, ako se ne poduzmu konkretne akcije, možemo očekivati i potpunu invaziju ribe lava u Jadranu, što se, evo, i dogodilo. Ta je riba postala stalni stanovnik Jadrana – tvrdi Soldo te dodaje kako se danas sve svodi samo na prijavljivanje novih vrsta u Jadranskom moru, kao što dokazuje i nedavni slučaj s jednom vrstom smeđe alge.
– U međuvremenu, koliko god apsurdno to zvučalo, naša administracija dozvoli uzgoj lososa u moru, vrste koju se u mnogim područjima smatra invazivnom, i onda ta riba pobjegne iz kaveza te je već love uz sjeverne obale Istre. Onaj tko je potpisivao dozvole očito nije razmišljao o tome što će tek ta grabežljiva riba učiniti u Jadranu – kaže Soldo.
Upozorava kako nemamo nikakvu viziju, a kamoli smislenu strategiju što ćemo s invazivnim vrstama, pa nam slijede daljnji poremećaji u jadranskom ekosustavu. Površinska temperatura Jadrana stalno raste. Prosjek ljetnih temperatura u nekim je dijelovima viši za 1-2 stupnja Celzijeva u odnosu na kraj 20. stoljeća. Zbog toga, a s obzirom na to da je najveći broj morskih vrsta direktno ovisan o temperaturi, mogu se očekivati sve veće promjene u ponašanju brojnih vrsta, od promjene doba i područja razmnožavanja pa do drukčijih migracija. Poseban problem javlja se kod slabopokretnih ili nepokretnih vrsta koje ne mogu promjenom područja izbjeći promjene temperature pa lako može doći do masovnih uginuća, posebice u vrijeme izrazitih toplinskih valova. Jadran je dosad, kao najsjevernije i najhladnije područje Mediterana, nekako izbjegavao jače i znatnije širenje novih invazivnih, najčešće toplofilnih vrsta, no povećanjem temperature sve je izgledniji upliv tih vrsta te njihovo širenje. Drugi problem je, dodaje, rast saliniteta jer klimatske promjene uzrokuju smanjeni dotok slatke vode iz rijeka zbog manjih količina padalina i promjena u riječnim režimima.
– Slično kao i za temperaturu, i povećanje saliniteta izaziva stres kod mnogih vrsta, posebice onih koje ovise o bočatim vodama. Ako uz sve to dođe i do predviđenog podizanja razine mora, to neminovno dovodi do nestajanja raznih i veoma važnih priobalnih staništa esencijalnih za, primjerice, razmnožavanje mnogih vrsta. Nadalje, promjene temperature i saliniteta, uz vjetrove, donose i promjene u strujanjima i količini kisika, što uzrokuje promjene u horizontalnoj i vertikalnoj cirkulaciji. Posljedično, mijenja se dotok nutrijenata iz dubljih slojeva koji su primjerice važni za plankton, zbog nestanka kisika pri dnu dolazi do ugibanja pridnenih organizama, dolazi do učestalijeg cvjetanja mora... Sve to skupa utječe na drastične poremećaje u hranidbenim lancima, a posljedično to uzrokuje i negativne socio-ekonomske učinke, primjerice na ribarstvo, naviknuto na sezonsko pojavljivanje određenih vrsta na otprije znanim područjima, te marikulturu. Već sad vidimo drastične promjene koje se događaju u Malostonskom zaljevu, našem najvećem području za uzgoj školjkaša – napominje taj stručnjak.
Aljoša Duplić, ravnatelj Zavoda za zaštitu okoliša i prirode pri Ministarstvu zaštite okoliša i zelene tranzicije, kaže nam da ondje intenzivno rade upravo na problemu vatrenjače. Uskoro će ići i naredba za njezino uklanjanje kojom će se omogućiti njezin neograničeni izlov, s obzirom na to da joj je meso kvalitetno i pogodno za intenzivniju primjenu i u ugostiteljstvu. No treba educirati i potrošače u smislu prepoznavanja te vrste te načina na koji njome treba rukovati kako ne bi došlo do neželjenih situacija, odnosno zdravstvene ugroze jer ima otrovne bodlje.
Duplić tvrdi kako se ne mogu baš sve promjene u moru i rijekama pripisati klimatskim promjenama. Onečišćenjem, čime se mijenja sastav i količina nutrijenata u moru, mijenjanjem i devastacijom obale, degradacijom cijelog niza staništa, sidrenjem i nautičkim turizmom, prehranom koju čine i glavonošci, ribe, rakovi i školjke... i čovjek, kaže on, stvara ogroman dodatan pritisak na more. Gledamo li globalno, čak 1,3 milijarde ljudi u svijetu danas direktno ovisi o životinjskim proteinima iz mora, što znači da treba izloviti ogromnu količinu kako bi se ljudi prehranili, podsjeća. I onda na sve to dolaze i klimatske promjene koje su posljednjih desetljeća zaista sve intenzivnije i trebalo je neko vrijeme da se zahuktaju, a sada se ogromna količina energije iz atmosfere pohranjuje upravo u moru. Površinski sloj dodatno se zagrijava, a s druge strane sve su prisutniji i toplinski valovi za koje je Copernicus praćenje pokazalo da se njihov utjecaj u Mediteranu osjeća i na dubini od gotovo 1000 metara. Spušta se termoklina (sloj u jezerima, morima ili oceanima u kojem se temperatura naglo mijenja s dubinom), što utječe i na fizikalna i kemijska obilježja samog Jadrana u kojem se u sinergiji s klimatskim promjenama događa eksplozija pojedinih stranih vrsta u takvom ekosustavu, a donesene su s balastnim vodama brodova ili su lesepsijski migranti koji su sami ušli kroz Sueski kanal. Prvo su se zadržavali u istočnom Sredozemlju, uz obale Izraela ili Egipta, no kako im pogodnost staništa raste s klimatskim promjenama, u svega četiri godine, primjerice, kad je prvi put viđena vatrenjača u našem dijelu Jadrana, eksplodirao je njihov broj – samo su tijekom lanjske godine Institutu za oceanografiju i ribarstvo iz Splita dojavljena 122 opažanja te ribe. Od krajnjeg juga stigla je već do Kornata, za što su dojavu dobili prije nekoliko dana, objašnjava Duplić.
I nisu samo ribe u pitanju – u Sredozemlje je kroz Sueski kanal ušlo već oko 1000 različitih vrsta iz Crvenog mora – puževi, rakovi, mekušci, alge... od kojih se između 10 i 15 posto na kraju uspije zadržati, prilagoditi te čak ispoljiti svoju invazivnost narušavanjem ekosustava, a neke su i gospodarski problem ili problem za zdravlje ljudi.
– Smeđa alga Stypopodium schimperii indopacifička je vrsta koja je očito došla kroz Sueski kanal putem balastnih voda ili strujanjem mora. Prvi put je kod Visa primijećena 2020., a sada je već, može se reći, monokulturno pokrila dno oko grada Komiže, ali i na Biševu i na Brusniku. Riječ je o vrlo zabrinjavajućoj situaciji jer ta alga u gustom obraštaju prerasta sve naše zavičajne vrste, stvara monokulturni pokrivač, a za sada nije poznato da ima prirodnog neprijatelja kod nas. Osim toga treba imati na umu i da sadrži jedan kemijski spoj koji nije atraktivan našim biljojednim vrstama jer je otrovan – ističe Duplić. Prije nje susretali smo se s pošasti zelene tropske alge Caulerpom taxifoliom koja je bila buknula na Hvaru, no taman kad se mislilo da je sve izgubljeno, sama je misteriozno počela nestajati i do danas nije razjašnjeno zbog čega se to dogodilo.
– Imali smo sreće. Ona je i dalje prisutna, ali njezin utjecaj više nije izražen ni poguban kao što je mogao biti. Hoće li se slično dogoditi sa Stypopodium schimperii ili ćemo zaista svjedočiti dramatičnoj promjeni zbog koje ljudi za 50 godina više neće ni poznavati Jadran kakav imamo, ne zna se – tvrdi naš sugovornik. No činjenica je da u cijelom Sredozemlju, a riječ je o zatvorenom i relativno toplom moru koje se sada pojačano zagrijava u odnosu na ostatak oceana i mora, svjedočimo procesu promjene – zamjeni vrsta i zamjeni u strukturi populacija, bilo ribljih, bilo algi, bilo rakova. U posljednjih 20-ak godina u Jadranu bilježimo 10 novih vrsta rakova, od čega je osam došljaka koji su ovdje doneseni brodskim prometom, bilo iz Crvenog ili iz nekih daljih drugih mora, od kojih se najbolje udomaćio plavi rak. Sreća je da je i ta vrsta jestiva, poput vatrenjače, i ima kvalitetno meso pa se može komercijalno iskorištavati.
Tko je kriv što srdele ima sve manje – prevelik izlov, klimatske promjene, osjetan rast populacije tuna, kako tvrde ribari, invazivne vrste...? Prema podacima splitskog Instituta za oceanografiju i ribarstvo, srednja lovna dužina srdele iz ulova plivaricom srdelarom od 2006. se smanjuje. Te godine zabilježena je najviša prosječna dužina od 15,19 cm. Nakon toga konstantno pada, do 12,65 cm u 2021., dok su u 2022. i 2023. vrijednosti bile nešto veće – 13,07, odnosno 12,91 cm. No svejedno, procjena stanja za sve zemlje Jadranskog mora na razini GFCM (General Fisheries Commission for the Mediterranean) govori kako je, i unatoč smanjivanju ribolovnog napora – i unatoč ograničenju ulova po članicama od 2022. –stok srdele i dalje u pojačanom riziku od prelovljenosti. Komiški ribari kažu kako ih je nekad bilo svega 24 u kilogramu, a danas je u kili na zagrebačkim ribarnicama i 70-ak komada, od čega trećina inćuna.
– Očito je da je ova godina problematična – i s veličinom i s količinom, ali ne znamo je li to zbog klimatskih promjena, prelova ili nekog prirodnog ciklusa. I prije 20-ak godina je nije bilo – kaže nam Stjepan Nedoklan, predsjednik Ceha ribara HOK-a, ističući kako će se prave brojke vidjeti krajem godine. – Srdele prije dva mjeseca gotovo nije bilo, sad i nije tako strašno loše kako se mislilo da je loše, pa idemo pričekati kraj godine da se zbrojimo i oduzmemo – dodaje. Ne zna jesu li "klimatske promjene" prava riječ za to. I do sada je, tvrdi, uvijek nečega bilo malo više, nečega manje – i tako u krug. Sada se lovi i vatrenjača, "ali ne baš toliko da bi od toga trebalo paniku raditi, a plavi rak se može i prodati", zaključio je Nedoklan.
– Koliko čujem od ribara koji trenutačno love srdelu, lovi se izrazito mala srdela koja se uglavnom prebire koliko god je moguće da se skupe nešto veći primjerci koji se mogu preraditi, dok ostatak uglavnom završava za hranjenje tuna, pa stoga na ribarnicama i nema neke velike ponude. I taj podatak pokazuje svu apsurdnost naše politike jer očito ni predstavnici ribara ni administracije nikako ne shvaćaju da nije isto loviti 40 tisuća tona srdele koja se barem jednom izmrijestila ili 40 tisuća tona male srdele kojoj nije dana nikakva mogućnost razmnožavanja. Cjelokupna politika gospodarenja resursima male plave ribe zastarjela je jer se zasniva samo na prostorno-vremenskim lovostajima koji u današnjem stanju nemaju nikakvog efekta. Ono što nas jedino može spasiti jest adaptivno gospodarenje u kojem neće biti unaprijed određenog lovostaja već će se konstantno pratiti ulov koji bi se trebao istog trena potpuno zabraniti čim se primijeti da se lovi premala riba, te opet dozvoliti tek kada se promjeni struktura ribe, tj. kada se pojave veći primjerci. Nažalost, to se neće dogoditi jer to zahtijeva veći napor administracije, a s druge strane imate veliki broj predstavnika ribara koji izmišljaju potpuno besmislena (da ne kažem glupasta) opravdanja kao što je primjerice priča da su tuna i dupini pojeli srdelu – kaže Soldo.
Duplić se pak slaže da veliko smanjenje ulova sigurno odražava i pad populacije. Razlozi su brojni, a situacija je puno kompleksnija, tvrdi on. S druge strane, primjerice, imamo rast populacije vatrenjače ili pak strijelke, naše zavičajne vrste u južnom Jadranu koja je termofilna, a sada se proširila sve do sjevera. To vrijedi i za i kostoroga, papigaču, vladiku arbanaškog...
– Jadran kakav poznajemo ili smo ga do jučer poznavali mijenja se; svjedočimo jednom vrlo dinamičnom procesu, ali on će u budućnosti sigurno biti drukčiji. Odgovor može li se to zaustaviti nije jednoznačan, a mjere koje bismo trebali poduzeti nisu jednostavne. Jedan od glavnih alata u ovom trenutku je stroga zaštita dijelova mora, prestanak ljudske aktivnosti ili njezina minimalna prisutnost, da nema nikakve distrakcije iz prirode, crpljenja nafte ili plina, ili ribolova, odnosno sakupljanja rakova, školjkaša, algi... More bismo prepustili njegovim prirodnim procesima da se samo obnovi te poveća otpornost i prilagodljivost – napominje Duplić.
– Najbolji takav primjer u Jadranu je Jabučka kotlina, gdje je dopušten tunolov, ali sve ostale aktivnosti ribolova zabranjene su na više od 1100 četvornih kilometara te imamo odlične rezultate koji upućuju na relativno brz oporavak pojedinih stokova kozica, oslića... – dodaje. Ekosustav se mijenja, sve nas to treba zabrinjavati i iz toga valja povući određene zaključke o upravljanju određenim područjima i vodnim resursima.
– Kada govorimo o moru, s jedne strane sada intenzivno radimo na zaštiti novih područja. Ove godine povećali smo površinu zaštićenih područja na 32 posto u hrvatskom dijelu Jadrana, odnosno u dijelu pod jurisdikcijom Republike Hrvatske, što uključuje i isključivi gospodarski pojas. To je zapravo sjajna stvar jer, ako brojimo i Jabučku kotlinu, koja je de facto bila zaštićena u skladu s ribarstvenim propisima, do sada smo štitili 12,6 posto. No zaštita na papiru neće promijeniti ništa na terenu. To sad zahtijeva i pojačani nadzor i edukaciju svih dionika te komunikaciju i implementaciju onih mjera koje su potrebne i koje će dati konkretne rezultate – ističe.
Uz to, napominje, cilj je doći i do minimalno 10 posto površine koja će se strogo zaštititi, koja je u biološkom i ekološkom smislu od velike važnosti, kako je nedavno zaštićeno i jedno malo područje na Visu kod Komiže. Riječ je o svega stotinjak hektara područja koje je vrlo zanimljivo i vrlo bogato ribama i rakovima, ali pod pritiskom invazivnih vrsta – i vatrenjače i smeđe alge. To je učinjeno na zahtjev samih ribara i lokalnog stanovništva. Iz tih se strogo zaštićenih područja skokovi poslije prelijevaju u okolna područja koja su ribolovna – i tako se čuva određena ekološka stabilnost cijelog Jadranskog mora.
– Ono što nam je jako važno i na čemu radimo jest i ograničavanje i reguliranje sidrenja na livadama posidonije, alge cvjetnice koja je također pod velikim pritiskom, a predstavlja izrazito važno stanište za brojne riblje vrste i beskralježnjake. Isto tako ima i važnu ekološku funkciju jer ima veliku produkciju kisika, a s druge strane sprječava eroziju morskog dna, za što je najbolji primjer plaža Sakarun. U Ministarstvu zaštite prirode i zelene tranzicije osniva se i centralna točka za prilagodbu klimatskim promjenama kroz koju bi se dodatno usmjeravalo i koordiniralo aktivnosti, strategije i akcijski plan prilagodbe, ali i osmišljavale učinkovite mjere za prilagodbu na klimatske promjene – zaključio je Duplić.
FOTO Najopasnije životinje na Jadranu i duž hrvatske obale: Susret s njima je noćna mora
Otvori KEKS Pay
U administraciji koja je nadležna za ribarstvo očito nema kompetentnih ljudi kao ni ostalim ministarstvima.Ni rijeke nisu bolje. Sve pliće i zamuljenije, a obalno stanovništvo u očekivanju poplava.