Netko bi brzopleto ustvrdio da je ovo filmska priča. Ali nije, nego je literarna, romaneskna, sasvim u duhu onoga ranog, češkog Kundere, koji je tako lako spajao historijsku tragiku i obične ljudske sudbine i karaktere. Ja je, međutim, ne namjeravam rekonstruirati u roman pa ću vam je predati u ovom obliku: kao nacrt za neku hrvatsku knjigu smijeha i zaborava i kao već gotovog junaka našeg doba.
Ovako je to bilo: na vojnom aerodromu Ponikve, kod Titova Užica, služila su dva pilota Ivan i Ivica. Ne samo da su bili prijatelji, nego je Ivica Ivanu bio i vjenčani kum. Nije to rijetkost u tim muškim, vojničkim društvima, premda piloti u JNA baš i nisu bili tako tipično muško i vojničko društvo.
E, da hrvatski ministar obrane Mario Banožić nije bio, hm, je li nepristojno reći, propalica u školi i da je čitao Kunderinu “Knjigu smijeha i zaborava”, ne bi mu na um palo da izbriše Ivana Selaka iz priče o događaju u kojem je sudjelovao sa svojim kumom Ivicom Ivandićem i da tako falsificira jedan hrvatski konstitutivni mit. I ne samo to nego da nakon toga, braneći se, nemoćnik, opanjkava i olajava pilota Ivana Selaka
Otvori KEKS Pay
