Naslovnica Vijesti Hrvatska

"Hrvatski glavonja" Svetozar Borojević - Žuto-crni general

Jedini Južni Slaven u Austro-Ugarskoj Monarhiji s činom feldmaršala okitio se nizom odličja, ali su ga se nove vlasti u Državi SHS odrekle i ostao je bez imovine i mirovine
26. lipnja 2010. u 13:40 5 komentara 4284 prikaza
'borojevic4_NNN_NED_210610'
Foto: ''
Pogledajte galeriju 1/5

Svetozar Borojević (njemačka inačica prezimena glasi Boroević) proslavljeni je austrougarski ratovođa iz 1. svjetskoga rata, jedini Južni Slaven u Austro-Ugarskoj Monarhiji koji se dovinuo do čina feldmaršala (vojskovođe) i bio odlikovan najvišim carskim (austrougarskim i njemačkim) odličjima. Svojim je ratovodstvenim genijem spašavao austrijske bojišnice od sloma. Osobito se istaknuo na Soči, uspješno vodeći obrambene bojeve protiv Talijana, što mu je donijelo zvučni nadimak - Lava sa Soče.

Svetozar Borojević rodio se u graničarskoj obitelji u selu Umetiću, nedaleko od Kostajnice, tada dijelu Vojne krajine, na zapovjednom području Druge banske pukovnije. Datum rođenja nije siguran, no vjerojatno je 13. prosinca 1856. godine. Otac Adam Borojević bio je desetnik u 4. umjetničkoj satniji, a majka Stana rođena pl. Kovarbašić od Zborišta bila je kći graničarskog natporučnika Adama pl. Kovarbašića i rodom iz plemićke graničarske obitelji iz sela Bojna kod Gline. Svetozar Borojević je po majčinu rodnom mjestu uzeo 1905. pridjevak "od Bojne", stekavši temeljem odlikovanja pravo na plemićki naslov.

Sin jedinac poginuo

Kršten je u pravoslavnoj crkvi, po svoj prilici parohijskoj crkvi u selu Mečenčani, gdje mu je otac obavljao vojnu službu. Unatoč podrijetlu, Svetozar Borojević se, stasavši, opredijelio za hrvatstvo i do kraja života se smatrao Hrvatom, pa ga s pravom svojatati mogu i Hrvati i Srbi. Godine 1859. obitelj se preselila u Zrin nakon što je otac bio promaknut u časnika i imenovan zapovjednikom mjesta. U Zrinu je Svetozar stekao osnovnu naobrazbu. Godine 1865. upisao je nižu vojnu realku u Srijemskoj Kamenici, a četiri godine poslije Višu vojnu realku u Köszegu. Postavši 1872. kadet i desetnik u 52. ugarskoj pukovniji u Pečuhu, nastavio je vojno školovanje u kadetskoj školi u Libenauu kod Graza (1872.-1874.) i u Ratnoj školi u Beču (1881.-1883.). No, nije pohađao znamenitu Terezijansku vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu, čiji su pitomci bili predodređeni za najviše vojne dužnosti i činove. Redovno napredujući u službi, prošao je činove poručnika (1875.), natporučnika (1880.), glavnostožernog satnika (1886.), bojnika (1892.), potpukovnika (1895.) i pukovnika (1897.). Na sebe je pozornost svrnuo 1878. godine sudjelujući s 52. pukovnijom u zaposjedanju Bosne i Hercegovine. Tada je primio i svoje prvo odlikovanje - Križ za vojne zasluge. U karijeri mu je dodijeljen impresivan broj odličja i priznanja, među ostalim - i Velekriž Željezne krune s ratnim uresom (1914.), Velekriž Leopoldova reda s ratnim uresom (1914.), Križ za vojne zasluge 1. reda (1915.) i Zapovjednički križ Reda Marije Terezije (1917.).

Do 1883. službovao je u jedinici, nakon toga je pridjeljivan kao stožerni časnik u postrojbama u Sarajevu, Plzenju, Mostaru i Košicama. Godine 1887.-1891. predavao je taktiku, vojnu organizaciju i ratnu povijest na Terezijanskoj vojnoj akademiji, a 1891. u zbornoj časničkoj školi u Košicama. Napokon je 1896. dobio prvo samostalno zapovjedništvo, nad 3. bojnom 17. (kranjske) pješačke pukovnije. Već 1898. postao je načelnik stožera 8. vojnog zbora u Pragu. Godine 1904. unaprijeđen je u generalbojnika i imenovan zapovjednikom 14. pješačke brigade u Petrovaradinu. Na čelo VII. domobranskog okružnog zapovjedništva u Zagrebu došao je 1907., a nagodinu je bio promaknut u podmaršala. Potom je od 1912. zapovijedao 6. vojnim zborom u Košicama. Na toj je dužnosti dobio čin generala pješaštva (1913.) i dočekao 1. svjetski rat.

Vodeći 6. zbor ratovao je na istočnom bojištu u Galiciji, a u rujnu 1914. godine povjereno mu je zapovjedništvo 3. armije koja se povlačila pred Rusima. Ustalivši bojišnicu, odbio je zimi 1914./1915. godine ruske nasrtaje na karpatske prijevoje i u poznatoj Uskrsnoj bitki 1915. godine spriječio ruski prodor preko Dunava u Ugarsku. Potkraj svibnja 1915. godine preuzeo je 5. armiju (1917. je preimenovana u Sočansku armiju) koja je čuvala talijansku bojišnicu. Tu je odbio 11 napada višestruko brojnijih talijanskih četa, a u dvanaestoj je bitki u listopadu 1917. godine prešao i u protunapad. U feldmaršala je promaknut 1. veljače 1918. godine.

Raspadom Austro-Ugarske više nije bilo moguće održati bojišnicu i Borojević se povukao u Korušku. Ponudio je caru Karlu I. da će svojim postrojbama spriječiti proglašenje republike u Beču, ali je odbijen, a da car o toj ponudi nije bio niti obaviješten. Umirovljen je u prosincu 1918. Stavio se na raspolaganje i novostvorenoj Državi SHS, ali su ga se kao habsburškog lojalista (nazivali su ga "žuto-crnim generalom" po bojama carskoga grba) nove vlasti odrekle. Zaplijenjena mu je imovina, a zbog obraćanja Državi SHS ostao je i bez austrijske mirovine, pa je skromno živio od ušteđevine i naknade koji su dobivali nositelji Reda Marije Terezije. Sa suprugom Leontinom von Rosner, kćeri austrijskog pukovnika kojom se oženio 1899. i imao sina jedinca Friedricha (poginuo je 1918.), isprva je kraće boravio u Beču i potom u Klagenfurtu ili u njegovoj okolici. Umro je 23. svibnja 1920. u klagenfurtskoj bolnici uslijed moždanog udara. Pokopan je na gradskom groblju, a 1921. njegovi su posmrtni ostaci premješteni u Beč i položeni u arkadama Središnjeg bečkog groblja, što je platio rascar Karlo I.

Tvrdoglavi 'Vitez od Soče'

Svetozar Borojević je bio darovit vojskovođa, ali i osoba teške i uznosite naravi. Ozbiljan i čelične volje, tražio je potpuni posluh i strogu stegu, oštro kažnjavajući ponašanje koje je smatrao nedostojnim vojnika (pijanstvo, osornost prema civilima). Iako niskog stasa, ulijevao je strahopoštovanje, a u provedbi svojih planova bio je odlučan i tvrdoglav, pa su mu mnogi zamjerali brutalnost i bezobzirnost. Čete su ga rijetko mogle vidjeti, a nikada se nije pojavio na prvoj crti bojišnice. Dok su trajale borbe, spavao je malo ili nimalo. Odani vojnici zvali su ga „naš Sveto", a oni kojima nije bio drag „hrvatski glavonja". U Austro-Ugarskoj je bio poznat kao "Vitez od Soče". Taština ga je u prvi mah stajala naslova baruna, na koji je imao pravo dobivši Red Marije Terezije, jer je zatražio da mu se odmah dodijeli grofovstvo, pa nije dobio ništa. Ipak, čini se da mu je Karlo I. naknadno potvrdio barunski naslov budući da mu on stoji na nadgrobnom spomeniku.

dostavljač
Zabavno i opasno
Iskustva hrvatskih dostavljača: 'Tražila je baš mene, imali smo što i vidjeti...'
  • MahnitiTapir:

    @ 09.07.2010. u 00:09h zlatopramen Borojević nije bio Srbin, bio je Hrvat pravoslavac. I nikada nije prešao na katoličku vjeru, umro je kao pravoslavac. Jednako kao i Emil Uzelac koji je bio začetnik ratnih zrakoplovstava Austrougarske, Kraljevine SHS i NDH. ... prikaži još!DH. http://hr.wikipedia.org/wiki/Milan_Emil_Uzelac

  • stomugromova:

    Svetozar Borojević je bio Vlah pravoslavne vjere.Srbi su prisvajali sve koji su bili pravoslavci.

  • Avatar Pozojski
    Pozojski:

    Veliki vojskovođa, zaslužan za to što Hrvatska (i Slovenija) nisu bile poprište velikih razaranja u WWI.