Mogu slobodno reći da je rast BDP-a u mandatu moje Vlade veći nego u bilo kojem kvartalu u zadnjih devet godina, kao iz topa ispalio je premijer Andrej Plenković nakon što je objavljeno da je u posljednjem tromjesečju 2016. godine gospodarstvo raslo po stopi od 3,4 posto, drugoj po veličini u Europskoj uniji. Faktički, premijer nije rekao ništa pogrešno jer se razdoblje tog rasta poklapa s početkom njegova mandata, no on sam u svemu tome nije “ni luk jeo ni luk mirisao”. Je li dobar rezultat zasluga već zaboravljenog Tihomira Oreškovića, možda Zorana Milanovića ili, kako to vole reći odgovorni iz cehovskih poduzetničkih udruga, privatnog sektora?
Koja god ozbiljna institucija zaore ispod površine dolazi do zaključka da je ekonomski oporavak Hrvatske splet sretnih okolnosti kojima su domaće politike najmanje pridonijele. Baš kao što su do prije deset godina svi tvrdili da “živimo iznad svojih mogućnosti” jer smo standard gradili na skupim kreditima, tako danas kao papagaji ponavaljaju da zemlja “raste iznad svojih mogućnosti”. Da ovisimo samo o domaćim prilikama ne bismo se, tvrde, maknuli dalje od jedan posto, što znači da bismo stagnirali i pogušili se u beskrajnim obračunima različitih interesnih grupacija – branitelja protiv kulturnjaka, lijevih protiv desnih, javnog protiv privatnog sektora, sjevera protiv juga... Hrvatska većim dijelom raste zbog okolnosti koje su izvan domaćeg utjecaja poput međunarodnih cijena sirovina, cijene kapitala, inozemne potražnje ili problema drugih turističkih zemalja na Mediteranu. Najveći domaći doprinos oporavku došao je iz niske cijene rada! Hrvatska bi mogla dati više i bolje samo kad bi bila uređenija i jeftinija država, no poslije Linićeve fiskalizacije nije pokrenuta ni jedna značajnija promjena koja bi vodila prema tom cilju.
Europska je komisija potkraj veljače u svom godišnjem izvještaju za Hrvatsku iznova podcrtala da se nepune dvije godine bavimo izborima jer su sredinom 2015. zastali svi napori da se otklone domaće slabe točke zbog kojih će se postojeći zamah s vremenom ispuhati. Neke njihove prijašnje procjene sugeriraju da će se već za dvije godine “gospodarstvo vratiti na svoj dugoročni potencijalni rast” od samo jedan posto. Nakon što je zasluge za oporavak pripisao privatnom sektoru, predstavnik poslodavaca Davor Majetić zabrinuto je upozorio da bi kamate mogle početi rasti prije nego što se očekivalo, što bi “ponovno uzdrmalo tek stabiliziranu poziciju”. Agrokor je svježi primjer kamo vodi zaduživanje uz visoke kamate. Potencijalni rast ostalih “sustižućih gospodarstava”, kako Komisija naziva svoje bivše socijalističke članice, iznosi oko tri posto. Hrvatske slabe točke nisu ni “bolni rezovi” ni “dolina suza” nego promjene koje će potpisati svatko dobronamjeran: micanje stranaka iz državnih poduzeća, micanje štrebanja iz škola, micanje privatnih interesa sa sveučilišta ili političkih interesa iz sudnica. Problem je u upravljanju! Ako ga sreća posluži, hrvatsko gospodarstvo bi se tek za tri-četiri godine moglo vratiti na razine na kojima je bilo pretkrizne 2008. godine. U novije se vrijeme ta godina nameće kao granična jer je s njom došla najveća kriza financijskog sektora u zadnjih pola stoljeća, koja je pogurala Kinu i Njemačku prema naprijed, pa sad novi američki predsjednik Donald Trump vrišti i maše uvođenjem protekcionističkih mjera kako bi sačuvao primat svoje zemlje.
O Češkoj možemo sanjati
Hrvatsku je financijski tsunami toliko potopio da i danas njezina industrija proizvodi 10 posto robe manje nego prije, gradi se 60 posto manje stanova, investicije su prepolovljene, pala je zaposlenost, plaće i BDP realno su niži oko 8 posto, no zato se javni dug udvostručio, što je uteg za koji je zaslužna isključivo domaća politika. Do prije 10 godina Hrvatska je stajala bolje od prosjeka deset novih članica EU – Češke, Slovačke, Mađarske, Poljske... – a danas su te države za petinu ispred nas. Hrvatska je imala dobre temelje da bude nova europska zvijezda, poput Češke na primjer, ali nije ih iskoristila jer su privatni interesi i povijesne traume konstantno bili ispred interesa zemlje.
Češka je u međuvremenu postala zemlja s najmanje nezaposlenih u EU, po čemu je iza sebe ostavila čak i Njemačku ili skandinavske zemlje. U toj zemlji posao nemaju samo oni koji ga ne žele ili ne mogu raditi zbog zdravstvenih razloga, plaće rastu, migracije su bile minimalne, pa i Češka, usprkos konzervativnim stavovima njezine vlade o migrantima, postaje uvoznik strane radne snage. U Češkoj radi i zarađuje svaki drugi radno aktivni stanovnik zemlje i kad bi Hrvatska napravila isto što i Češka, danas bi posao imalo 2,1 milijuna građana, a ne samo 1,4 milijuna, pa bi sve priče o slomu mirovinskog i zdravstvenog sustava pale u vodu! Češke bruto plaće još su neznatno ispod hrvatskih, no nije isto kad u obitelji redovno dolaze tri-četiri plaće ili samo jedna ili nijedna plaća.
Tomislav Karamarko uspio je maknuti Zorana Milanovića s vlasti i uz pomoć tvrdnje da je u četiri godine Milanovićeva mandata zemlju napustilo stotinu tisuća građana, no njegovoj je stranci trebala samo godina dana da gotovo dostigne tu brojku pa se hitno povećavaju rodiljske naknade i smišljaju mjere poput zabrane rada nedjeljom kako bi se potaknulo rađanje djece. Prvi HDZ-ov demograf prof. Stjepan Šterc zagrmio je da je lani trbuhom za kruhom otišlo 80 tisuća ljudi – više nego što se u dvije godine rodi djece. S njima kao da je nestao jedan Osijek, četvrti po veličini hrvatski grad! Dostizanje češke zaposlenosti u Hrvatskoj nitko i ne sanja jer je s postojećim migracijama nedostižna i 2008. godina u kojoj je bilo zaposleno 1,6 milijuna ljudi. Građevina je, napokon, među zadnjima prošle godine zaustavila pad aktivnosti te su se strojevi i ljudi preselili na gradilišta novih elitnih hotela i infrastrukturnih projekata, no posao se sporo razvija jer su kvalificirani majstori otišli u Njemačku, Austriju, Sloveniju pa se ubrzano uvoze radnici iz Ukrajine. Građevinske tvrtke nestrpljivo čekaju da stupi na snagu zabrana izvođenja građevinskih radova uz more, kako bi ondje angažirane građevinare posudili za projekte u unutrašnjosti zemlje. Kamate na svjetskim tržištima još miruju, cijene nafte su se stabilizirale, a Jadran je i dalje destinacija broj jedan za turiste, tako da bi gospodarstvo ove godine moglo ubrazati rast prema 4 posto, ne dogode li se neke nepredviđene okolnosti. Visok javni dug i potreba njegova refinanciranja stvaraju stalni pritisak i na cijenu kapitala za poduzetnike.
Ponovljeni rujanski izbori proizveli su Vladu koja je čvršća od eksperimentalne Oreškovićeve, no to što imaju dovoljno ruku u Saboru obje su stranke zasad iskoristile tek za to da učvrste vlastite političke pozicije i zauzmu strateške resore i tvrtke. Presložena koalicija HDZ-a i Mosta prema van djeluje skladnije nego što je to bilo s Karamarkom, no formalni i neformalni centri moći toliko su raspršeni da čak i članovi Vlade znaju reći da im nije jasno tko vuče konce. Premijer Plenković u gospodarskom se resoru oslanja na savjete i stavove potpredsjednice Vlade Martine Dalić, no ona svoju snagu crpi iz premijerova autoriteta, a ne pozicije i zaleđa u stranci, što se na primjeru nekadašnjeg Sanaderova potpredsjednika vlade Damira Polančeca pokazalo kao nespretno rješenje. Koliko je stranačko zaleđe bitno vidi se na primjeru glavnog državnog kadrovika ministra državne imovine Gorana Marića koji se ponaša po špranci “država, to sam ja”. Mostov ekološki aktivist, ministar Slaven Dobrović prema energetici se odnosi slično kao nekada Mirela Holly, tako da i u njegovu resoru sve važne odluke presijeca povjesničar Nikola Grmoja. Imenovanje nove uprave Podravke do kojega se došlo ucjenama, manipulacijama i otvorenom političkom trgovinom najsvježiji je primjer što vlast koja želi dobro nekom poduzeću ne bi smjela nikad učiniti. Država u Podravki ima 25 posto udjela, a prema većinskim se vlasnicima u toj tvrtki ponijela gore nego što se MOL ikad odnosio prema hrvatskim partnerima u Ini s kupljenih 49 posto udjela i pripadajućim upravljačkim pravima. Postavljanje kumova, prijatelja i rodbine na dobro plaćene pozicije nastavak je stare politike koja je i gurnula zemlju na europsko začelje svuda osim ondje gdje se uspoređuju prirodne ljepote i geografski položaj.
Europska komisija navodi da Hrvatska zaostaje u odnosu na europski prosjek u svim područjima: institucijama, makroekonomskoj stabilnosti, infrastrukturi, zdravstvu, obrazovanju, efikasnosti tržišta rada, tehnološkoj pripremljenosti, sofisticiranosti poslovanja i inovacijama. Tek sad se govori o tome da informatika mora biti obvezan školski predmet, a jedan privatni poduzetnik – Nenad Bakić – učinio je za popularizaciju tehničkih znanja više nego ijedan od desetak zadnjih ministara obrazovanja ili sveučilišnih rektora. Škole kao i bolnice održavaju se na entuzijazmu zaposlenih, budući da politika nije bila u stanju promijeniti išta više od popisa obvezne lektire. Zajedno sa sudstvom, sveučilišta i fakulteti postali su dvije velike protureformske utvrde koje se održavaju pod krinkom čuvanja vlastite autonomije, a oni sami nisu se u stanju obračunati ni s evidentnim plagijatima u svojim redovima. Povećale su se i regionalne nejednakosti pa Zagreb, Istra i područje uz more odskaču u odnosu na županije u unutrašnjosti koliko i skandinavske zemlje u odnosu na Hrvatsku.
Što može učiniti Plenkovićeva Vlada? Veća gospodarska aktivnost donijet će u proračun dodatna sredstva koja će usmjeriti prema djeci i obitelji i to je dobro. Ostali potezi uglavnom su im pretakanje iz šupljeg u prazno, prodaja HEP-a da bi se kupila Ina, zamrzavanje cijena energenata da bi se pred izbore kupio socijalni mir, promjena poreznih stopa da bi se dobilo vrijeme dok ne smisle što dalje. Ljudi su bili i ostali najveći kapital svake zajednice, a njih su i hrvatski poslodavci i izvršna vlast uzimali zdravo za gotovo.
>> Plenković mora odlučiti tko kadrovira: On ili Goran Marić
>> Plenković prokomentirao rast BDP-a: Vlada se bavi bitnim stvarima, onime što ljudi očekuju
ovo u tekstu je opcenitost bas kao i od politicara svih fela koji imaju jednu zajednicku crtu raspolagati tudjim novcem i pri tom biti dobro placen novinarka koji pise u tekstu mora znati ili predpostaviti da smo mi sami sebi najveci krivci za sve npr tko nam smeta raditi bilo koji posao nitko npr.skoro svaki dan vidim drzavnog tajnika kako po dvoristu ministarstva hoda s obje ruke u dzepovima hlaca tko mu to dopusta .tko nam smeta da smo duhovniji nitko.tko zapovjeda da se pomocnike vozi s posla u stan itd. tko je tvorac valutne kluzule sto je kuna novac nije nego bon tko je kriv za to mi financijski umovi itd. tko nam je kriv sto se divimo tudjoj moci ja vise volim grumen pure u torbi nego kradju rucka sto cini sef sektora svaki dan itd itd hvala