Gotovo da ne postoji Splićanin ili posjetitelj grada koji nije osjetio topli pijesak Bačvica pod nogama. Smještena na samo desetak minuta hoda od Dioklecijanove palače, ova plitka, polukružna uvala nije samo komad obale; ona je živo srce grada, društveni epicentar i pozornica na kojoj se svakodnevno odvija jedinstvena predstava. Zvučnu kulisu ne čini samo žamor kupača već i prepoznatljivi zvuk udaranja male loptice o dlanove te uzvici igrača picigina, sporta koji je ovdje rođen i postao neodvojiv dio identiteta plaže. Ljeti Bačvice postaju košnica ljudskih priča, od obitelji s malom djecom koje uživaju u sigurnosti plićaka do mladih koji čekaju zalazak sunca kao uvod u dugu vruću noć.
Danas je teško zamisliti da je ovaj urbani raj nekoć bio tek zabačeno predgrađe ispresijecano poljskim putovima, prekriveno vinogradima. Ime Bačvice, zabilježeno još u doba Mlečana kao Boticelle, nije romantičnog podrijetla. Ono svjedoči o vremenima kada su težaci u plićaku prali bačve od vina, dok je sama uvala, tada poznata kao Špalacijuni, služila i kao kupalište za konje. Prije nego što su prvi kupači otkrili njene čari, Bačvice su bile radni prostor, periferija na koju se dolazilo zaprežnim kolima, a ne gradskim autobusom. Malo tko danas, dok se odmara na pijesku, može zamisliti scenu umornih konja koji traže osvježenje u istome moru ili težaka koji trljaju drvene bačve, ostavljajući za sobom miris vina i znoja.
Prvi korak prema modernim Bačvicama dogodio se krajem 19. stoljeća: 1891. godine ugledni Splićanin Ivan Košćina podigao je prvo javno kupalište, drvenu konstrukciju na stupovima zabijenim duboko u pijesak. To je bio početak organiziranog kupanja, ali po pravilima koja su danas potpuno nezamisliva. Kupalište je bilo podijeljeno na muški i ženski dio, a pravila su išla i dalje od fizičke barijere. Muškarcima je kupanje bilo dopušteno tek od 11 sati, dok je ženama ulazak u more nakon tog vremena bio strogo zabranjen.
Ipak, najmračniji i najbizarniji detalj iz prošlosti Bačvica ledi krv u žilama. Prije nego što je postala mjesto života i radosti, ova je uvala u jednom periodu svoje povijesti služila kao gradsko gubilište. Na mjestu na kojem danas odjekuju udarci loptice i dječja cika, nekoć su se izvršavale smrtne kazne vješanjem.
Ako Bačvice imaju dušu, onda je ona satkana od picigina. Ova jedinstvena igra, koja se opisuje kao križanac odbojke bez mreže i vodenog baleta, nastala je upravo ovdje, spontano i iz nužde, 1908. godine. Legenda kaže da su se splitski studenti, vrativši se kući iz Praga, zaželjeli vaterpola. Međutim, shvatili su da je plitko more Bačvica potpuno neprikladno za tu igru. Umjesto da odustanu, prilagodili su se. Uzeli su malu lopticu, ogulili joj vanjski sloj filca kako bi bila lakša i brža, i tako je rođen "balun". Cilj nove igre bio je jednostavan i genijalan: udarati lopticu dlanom i održati je u zraku što je dulje moguće, ne dopuštajući joj da dotakne površinu mora.
Prvu plivačku priredbu na Bačvicama, za prvenstvo grada Splita, organizirali su mladi entuzijasti iz Hajduka s Fabjanom Kaliternom na čelu. U organizaciji su sudjelovali i Hrvatski sportski klub i Hrvatski sokol. Svi oni koji su željeli sudjelovati morali su uplatiti jednu krunu, a djeca pola krune. Ulaznice za građanstvo iznosile su 0,20 kruna pojedinačno. Prema izvještaju ondašnjih splitskih novina Sloboda, ovaj je plivački miting prošao više od očekivanog. Bilo je više od 1500 gledatelja koji su zdušno bodrili svoje favorite. Zanimljivo je bilo i natjecanje u ronjenju. Od prijavljenih šest natjecatelja na startu se pojavilo njih četvorica. Postavljena je i norma od minimalno 30 m koje je trebalo preroniti.
Kraj I. svjetskog rata ponovno je oživio sve uvale u Splitu. Gotovo na svakom kupalištu, u svakoj uvali, nicale su kupališne "republike", kao sastajališta mladih i posebna pojava ondašnjeg njihova života. "Republike" su bile pokretači gotovo svih sportova u Splitu. Bavile su se natjecanjem u plivanju, veslanju, trčanju, hrvanju, ronjenju, skokovima, kao i raznim improviziranim igrama. Svaka "republika" imala je svoj statut, svoj barjak, admirala i protokol, amblem i jednake kapice na glavi. Na čelu republike stajao je poglavica koga su nazivali "šeik", "car", "prešidente" i sl. Pojedine "republike" imale su svoje himne i pjesme za razne prigode...
Otvori KEKS Pay
