"Gornji horizonti" sastavni su dio šireg hidrosustava Trebišnjice, čiji su temelji oblikovani još sredinom 20. stoljeća i dodatno razrađeni u kasnijim projektima, a koji danas ulazi u novu fazu realizacije nizom hidroenergetskih i vodnogospodarskih zahvata u istočnoj Hercegovini. U samoj logici tog sustava nalazi se preusmjeravanje dijela voda iz sliva Neretve prema Trebišnjici radi proizvodnje električne energije, zbog čega se njegovi učinci ne zaustavljaju na mjestu zahvata, nego se prenose nizvodno, uključujući i donju Neretvu u Hrvatskoj. Tema upravljanja vodama u zajedničkim slivovima zato više nije samo pitanje struke, nego i odgovornosti države.
Hrvatska u ovu raspravu ulazi s izraženom zabrinutošću, oslonjena na iskustvo već izgrađenih sustava i vlastite poteze na međunarodnoj razini kojima je ovo pitanje jasno otvorila, svjesna da se ne govori samo o energiji, nego o vodi kao temeljnom resursu bez kojeg nema poljoprivrede, vodoopskrbe ni stabilnog razvoja doline Neretve. Današnja rasprava u Čapljini, u organizaciji Hrvatske akademije za znanost i umjetnost u BiH, dodatno stavlja u fokus potrebu za jasnim odgovorima i odgovornim odlukama. Dr. sc. Mario Šiljeg, ravnatelj Instituta za vode "Josip Juraj Strossmayer", u toj raspravi sudjeluje kao sveučilišni profesor i stručnjak za vode, spajajući institucionalnu odgovornost i znanstvenu utemeljenost.
Jesu li posljedice već izgrađenog hidrotehničkog sustava na Trebišnjici i povezanim dijelovima sliva Neretve danas nedvojbeno potvrđene? U znatnoj mjeri jesu i to je polazište hrvatske pozicije. Kada je riječ o već izgrađenom sustavu, više se ne radi o pretpostavkama, nego o promjenama potvrđenima dugotrajnim praćenjem i nizom stručnih i planskih dokumenata. Ti izvori upućuju na promjene u vodnom režimu, uključujući smanjenje podzemnog prihranjivanja, izmijenjene tokove podzemnih voda i degradaciju o vodi ovisnih ekosustava. Akcijski plan za Hutovo blato bilježi znatne promjene prirodnog okoliša, uključujući stvaranje umjetnog vodnog režima i smanjen dotok, a dostupni podaci pokazuju da je broj ptičjih vrsta u tom području od 1970-ih manji za oko 30 posto, uz gubitak više od polovine izvora vode povezan s razvojem hidroenergetskog sustava u okolici.
Riječ je o močvarnom području u jugoistočnoj Hercegovini, uz samu granicu s Hrvatskom i neposredno uz dolinu Neretve, koje u tom smislu vrlo jasno pokazuje kako se promjene iz jednog dijela sustava prenose u drugi. U krškom prostoru takve promjene ne ostaju lokalne, nego se prenose nizvodno i s vremenom postaju vidljive u širem prostoru. Upravo zato taj primjer nije samo priča o jednom području, nego dokaz da veliki zahvati u ovom sustavu ostavljaju dugotrajne posljedice na vodni režim i ekosustave. Drugim riječima, ovdje više ne govorimo o mogućem scenariju, nego o promjenama koje su već ostavile trag.
Kad se danas spominju Gornji horizonti, o čemu zapravo govorimo i što je u tom projektu već jasno, a što je još na razini procjena? Gornji horizonti nisu jedna elektrana nego nastavak razvoja istog hidrosustava koji se planira više od pola stoljeća. Sama koncepcija šireg sustava sa sedam hidroelektrana i pet akumulacijskih bazena proizlazi iz osnovnog projekta iz 1976. godine, dok službeni izvori za aktualnu fazu navode tri planirane hidroelektrane Nevesinje, Dabar i Bileća. To je važno jer pokazuje da ne govorimo o novoj ideji, nego o vrlo starom konceptu koji se danas pokušava dovršiti u bitno drukčijim okolišnim i klimatskim okolnostima. U aktualnoj je fazi najkonkretniji projekt hidroelektrane Dabar, koji predstavlja ulaz u novu razvojnu etapu tog sustava.
Riječ je o zahvatu na području Dabarskog polja u istočnoj Hercegovini, u zaleđu Nevesinja, s planiranim preusmjeravanjem voda prema Bilećkom jezeru. Za već izgrađene dijelove sustava postoje potvrđene i dokumentirane posljedice, dok za aktualne i planirane aktivnosti postoje ozbiljne stručne procjene i modeli koji upućuju na moguće utjecaje, uključujući pritiske na podzemna vodna tijela poput Bune, Bunice i Bregave, ali se ti učinci u ovoj fazi temelje na analizama i predviđanjima. Upravo zato hrvatska strana inzistira na oprezu i cjelovitom sagledavanju. Ne odlučuje se samo o jednoj elektrani nego o tome hoće li se oživjeti koncept koji može duboko promijeniti cijeli sliv.
Koji su najvažniji rizici za Hrvatsku i zašto se ta tema snažno otvara upravo s hrvatske strane? Za Hrvatsku su ključne tri skupine rizika koje se već dijelom očituju u prostoru. Prva je hidrološka i odnosi se na moguće smanjenje dotoka slatke vode prema donjoj Neretvi te promjenu sezonske dinamike protoka, što dalje pokreće niz drugih promjena. Druga je ekološka, jer delta Neretve i o vodi ovisni ekosustavi ovise o količini i rasporedu slatke vode, a promjene u takvim sustavima dugotrajne su i strukturne. Treća je socioekonomska i najizravnije pogađa stanovništvo zaslanjenjem koje već danas utječe na poljoprivredu i vodoopskrbu. Stručni radovi pokazuju da se slani klin u Neretvi javlja kod Metkovića kada protok padne ispod oko 180 kubika u sekundi, dok je pri protocima iznad 500 kubika u sekundi potisnut iz korita.
To vrlo jasno pokazuje koliko je dolina Neretve osjetljiva na svako smanjenje dotoka slatke vode. Ova se tema otvara s hrvatske strane zato što nije riječ o neopterećenom prostoru, nego o prostoru koji je već pod pritiskom porasta razine mora i postojećih hidrotehničkih zahvata. U takvim uvjetima svaki dodatni poremećaj dotoka slatke vode izravno povećava rizik za svakodnevni život u dolini Neretve. Kad se u Neretvi smanji dotok slatke vode, more ne ostaje na ušću nego kreće uzvodno i tu počinje stvarni problem.
U javnosti se često spominje Espoo konvencija, ali mnogima nije jasno što to konkretno znači. Što je Hrvatska poduzela i što time može postići? Espoo konvencija uređuje procjenu utjecaja na okoliš kada projekt jedne države može imati posljedice na drugu. To znači obvezu uključivanja pogođene države, potpuni uvid u dokumentaciju i pravo aktivnog sudjelovanja u postupku. Hrvatska je 25. studenoga 2025. pokrenula postupak upravo zato što u ranijim fazama nije bila uključena, čime je ovo pitanje otvorila na međunarodnoj razini i izašla iz pasivne pozicije. Iako Espoo nije alat zabrane, on je najsnažniji raspoloživi instrument za zahtijevanje transparentnosti i odgovornosti. Hrvatska putem tog postupka traži dokumentaciju, dodatne analize, procjenu kumulativnih i dugoročnih učinaka te uključivanje svojih stručnjaka.
Kako Hrvatska istodobno odgovara na već prisutne promjene u donjoj Neretvi i što to govori o ozbiljnosti problema? Hrvatska paralelno ulaže u vlastiti prostor i time izravno odgovara na već prisutne promjene. Projekt zaštite od zaslanjivanja donje Neretve već je u provedbi i jasno pokazuje razinu problema. Cilj je smanjenje zaslanjenosti tla i osiguravanje stabilnog izvora nezaslanjene vode za navodnjavanje. Projekt se provodi u dvije etape. Prva uključuje izgradnju mobilne pregrade na rijeci Neretvi na potezu između Komina i Opuzena, koja će smanjiti prodor mora i omogućiti formiranje bazena slatke vode u Neretvi i Maloj Neretvi. Druga etapa obuhvaća razvoj distribucijskog sustava, uključujući crpnu stanicu Opuzen, mikroakumulaciju Lađište i mrežu za navodnjavanje. Ukupna vrijednost projekta procijenjena je na 85,5 milijuna eura s PDV-om, a samo ulaganje u pregradu iznosi oko 30 milijuna eura. U tom kontekstu dodatno raste važnost sustavnog monitoringa, u kojem Institut za vode "Josip Juraj Strossmayer" ima ključnu ulogu osiguravanjem podataka za upravljanje i međunarodnu argumentaciju.
Može li se ova tema svesti na energetiku ili je riječ o nečemu puno širem? Ne može. Ovdje nije riječ samo o proizvodnji električne energije, nego o vodi bez koje nema poljoprivrede, nema sigurnog vodoopskrbnog sustava i nema stabilnog života u dolini Neretve. U konačnici, riječ je o izboru hoće li se o zajedničkom vodnom sustavu odlučivati na temelju cjelovite slike i odgovornosti ili parcijalnim odlukama čije se posljedice više neće moći ispraviti. Zato je ovo pitanje vode, prostora i budućnosti, a tek onda pitanje energije.
Otvori KEKS Pay
