Neutralni promatrači gotovo zasipaju medije pohvalama zbog korektnog načina na koji prate predizbornu kampanju. Čak toliko da to praćenje drže dosadnim. Ni političari zasad nisu zaslužili ozbiljnije prigovore. Kroz tu dosadu prokrijumčari se i pokoja uspomena iz "povijesnih vremena". Tako je netko iz vrha HSS-a, odgovarajući na Sanaderove napade, rekao: "Sanader je opet zarobljenik tuđmanizma najgore vrste. O HSS-u je tako govorio samo Tuđman, ali Sanader ne može postati Tuđman. On jednostavno nije političar velikog kalibra". Zanimljivo protuslovlje! U istoj se izjavi govori o "tuđmanizmu najgore vrste" ali i o "političaru velikog kalibra"! Na dvojim predsjedničkim izborima Tuđman je dobivao mnogo više glasova nego HDZ na parlamentarnima. Govorili što govorili, na izborima uvijek pobjeđuju ličnosti, a najsnažnija ličnost u ovih petnaestak godina hrvatske demokracije bio je dr. Franjo Tuđman. Pa će ga se HSS-ov dužnosnik sjetiti i kao "političara velikog kalibra". I poreći Sanaderu da je takav! Zašto? Pa bit će iz straha da Sanader ne ponovi Tuđmanove izborne uspjehe. Htio ne htio, Sanader uvelike oponaša Tuđmana, i riječima, i držanjem, i gestama. S druge strane, njegovu najvećem rivalu, Ivici Račanu, i u vlastitoj stranci prigovaraju što spominje "mogući loš izborni rezultat" i u svezi s tim ponudu svoje ostavke na čelno mjesto u SDP-u.
Ivo Sanader osjeća tu Račanovu malodušnost, pa će na opatijskom skupu ekonomista na pitanje novinara što misli o Račanovu govoru na tom skupu reći: "Ono što govori Račan ionako više ne vrijedi jer je on premijer još 13 dana". Tipična Tuđmanova samouvjerenost! Može li se Sanaderu već na ovim izborima, a i poslije njih bude li sastavljao vlast, osvetiti očito izrastanje u dominantnog hrvatskog političara? Sanader možda i ne zna za sve posljedice rezerviranosti s kojom na njegovo pobjedničko držanje već sada gledaju mogući mu koalicijski partneri, među kojima su i oni koji ga optužuju za "tuđmanizam najgore vrste" istodobno mu odričući Tuđmanove osobine "političara velikog kalibra". Jer, kakvi god rezultati izbora bili, poslije 23. studenoga za Hrvatsku će mnogo više vrijediti dogovor nego diktat. Ničije veselje zbog pobjede ne bi smjelo biti veće od spremnosti da se suoči s nevoljama kao što su nezaposlenost, dug inozemstvu, Haag, branitelji, izmicanje Balkanu i približavanje Europi... U ovoj ili onoj kombinaciji, s tim će se nevoljama suočiti manje-više iste stranke i manje-više isti ljudi koji su se od 1990. dosad smjenjivali na vlasti. Najveći će uspjeh hrvatske politike biti ako u tome istome uspije naći presudnu razliku prema dosadašnjemu koje nam nije donijelo puno sreće. Ankete pokazuju da će ipak odziv na izbore biti velik, ali mnogi neće glasovati jer misle kako će sve ostati isto. Zbog stanja u zemlji kojoj je trebala jaka ličnost, Tuđman je na ostajanju na istome - dobivao izbore. To isto - nije isto danas i onda. Niti Sanader to isto može vratiti, niti Račan ostajanjem na istome može ucijeniti birače jer bi nas tobože promjena vlasti 23. studenoga udaljila od Europe.
Stranačko savezništvo koje nas čeka za desetak dana nije razlog za pomirljivost, ali zbog isključivosti i bahatosti u predizbornoj kampanji netko bi se mogao spotaknuti o vlastiti uspjeh. Govoriti o "apsolutnoj većini" u Saboru, kao što to čine u HDZ-u, nedostatak je takta zbog kojeg se mogući partneri već sada osjećaju suvišnim, pa će na to misliti ako poslije izbora budu - moljeni.
Otvori KEKS Pay
