Često se čuje u narodu: "Najvažnije je zdravlje, a drugo ćemo lako!“ Ljudi misle da mogu pokušati sve kad je posrijedi zdravlje ako to obećava određenu pomoć i poboljšanje. U potrazi za zdravljem ide se na svakakve adrese i različitim osobama.
Brojnim ljudima nije ni važno je li to opunomoćena ustanova, liječnik koji se za takav posao osposobio, ili netko tko sebe smatra nadljudskim bićem, bioenergetičar, samozvani čudotvorac, božanski iscjelitelj ili marokanski iscjelitelj Mekki Torabi koji već četvrti put boravi u Zagrebu. Važno je čovjeku da on misli kako to pomaže, ili su ga tako uvjerili neki koji su tvrdili da im je dodir s takvim ljudima pomogao.
Za Isusa to nije najvažnije. Isus je čovjeku bio blizu, nije se reklamirao, nego dapače skrivao sve ono što bi moglo senzacijom zasjeniti njegovo istinsko poslanje: navještaj Kraljevstva Božjeg. Zato je ljude koji su sretni razvikivali svoje ozdravljenje uz Isusa on sam molio da to ne razglašuju.
Isusu je važnije duhovno zdravlje, moralan i častan život u skladu s Božjim zakonom. Isus koji je slijepom čovjeku vratio vid znao je radikalno reći: "Ako te oko sablažnjava, iskopaj ga!“ Radije s jednim okom u život, nego s oba u propast.
Koliki kriminalci pucaju od zdravlja, a zdravlje im je na propast, a ne na dobro. Njima bi za duhovno zdravlje bilo mnogo bolje da su tjelesno manje jaki. Dakle, nije zdravlje primarno niti je ono ispred svega.
Uz Isusa su ljudi postajali bolji, a mnogi su osjetili hrabrost da promijene život kako bi ga stavili u službu ljubavi. Počeli su činiti dobro kao što su vidjeli u Isusa. Time i svijet postaje bolji.
Ljudi medicinske struke trebaju obavljati svoj posao korektno i profesionalno, to je etika njihova poziva. Prema Božjoj zapovijedi "Ne ubij!“ čovjek je dužan izbjeći sve ono čime bi mogao nauditi zdravlju ili životu i sebi i drugima.
Jer samo je Bog gospodar života i smrti. To pretpostavlja i moralnu obvezu svakoga da potraži pomoć u onih koji to čine s odgovornošću i za to su u društvu priznati i opunomoćeni.
Čovjeku vjere otvoreno je područje traženja pomoći i na način kako čovjek u svom životu komunicira s Bogom. Tako se kršćani mole Bogu kako su naučili od Isusa i u to spada i nakana ozdravljenja. Ipak, i u tome vjernik ne smije čovjeka pobožanstveniti. Samo Bog čini čudesa, a ne čovjek.
Čovjeka se u tom pogledu treba prepoznati samo kao službenika vjere, onoga koji će pomoći moliteljima da otkriju Boga svake dobrote. I Isus je naglašavao vjeru, isticao kako je pojedince njihova vjera spasila. U toj se vjeri može otkriti kako je milost Božja i kad izmolimo dobrog liječnika, kao što je i nenadano poboljšanje koje se ne da protumačiti na nama pristupačan način djelovanje prirode ili struke.
Kad vjernik od Isusa traži pomoć u molitvi, onda će osjetiti imperativ za obraćenje i moralnu promjenu svog načina života. Kad je Isus podigao uzetog čovjeka na noge, jasno mu je dao na znanje: "Vidiš, ozdravio si. Sada pazi kako živiš da ti se što gore ne dogodi!“
To znači, svoje zdravlje koristi za dobro. Jer od zdravlja je važniji kvalitetan i moralan život. Liječnike obično ne zanima pacijentov moralan život.
Ne pitaju pacijenta vara li svoju ženu, je li pošten na svom poslu, psuje li ili kocka. Još manje to pitaju mnogi koji se reklamiraju bioenergijama. Tu se daje usluga bez ikakvih moralnih uvjeta.
Kod Isusa to ne bi prošlo. Možda i zato ljudi tako masovno ne traže pomoć kod Isusa jer bi se morali mijenjati. Kod različitih iscjelitelja mogu bez tog napora dobiti ono što su naručili. No svaki kršćanin trebao bi se u savjesti zapitati kome zapravo povjerava svoje zdravlje i svoju sudbinu.
Mnogi ne prihvaćaju vjeru ni Isusa samo zato jer bi onda morali mijenjati sebe i svoj život. Lakše im je reći da ne vjeruju. Nažalost. Jednom će se ipak morati suočiti sa tom svojom odlukom da ne vjeruju. Samo daa ne bude preklasno!