Turska, zemlja s gotovo 86 milijuna stanovnika, suočava se s najdubljom demografskom krizom u svojoj novijoj povijesti. Broj rođenih u 2023. godini bio je najniži u posljednjih trideset godina, dok se ukupna stopa fertiliteta spustila na 1,51 dijete po ženi – znatno ispod granice potrebne za jednostavnu reprodukciju stanovništva, koja iznosi 2,1. Taj dramatičan pad dolazi unatoč desetljeću državnih poticaja i demografskih kampanja, a turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan sada otvoreno govori o „egzistencijalnoj prijetnji“ i „bitci za opstanak nacije“. Podaci turskog statističkog zavoda otkrivaju zabrinjavajuće trendove. U 2001. godini svaka turska žena imala je u prosjeku 2,38 djece. Dvadeset godina kasnije taj se broj spustio na 1,51. Samo u 2023. godini rođeno je 958.000 djece – brojka je pala više od 100.000 u odnosu na 2022., a broj je najniži od početka devedesetih. Još izraženiji pad vidi se u ukupnoj godišnjoj stopi rasta stanovništva, koja je s 1,24 posto u 2000-tima pala na samo 0,35 posto u 2024. godini. Ako se taj trend nastavi, Turska bi već tijekom sljedećeg desetljeća mogla prijeći iz kategorije zemalja s rastućom populacijom u one koje bilježe prirodni pad. Erdoğan, koji je već dugo promotor „velike obitelji“ i tradicionalnih vrijednosti, početkom travnja ponovno je uzbunio javnost izjavivši da je Turska na pragu demografskog sloma. Govoreći na Općoj skupštini udruge „Žene i demokracija“, predsjednik je istaknuo: „Upozoravam našu naciju, ako se ovaj trend nastavi, Turska će doživjeti demografski kolaps. To nije pitanje samo rađanja već i našeg identiteta, gospodarstva te budućnosti.“
Posebno je upozorio na promjene u strukturi obitelji i društvenim normama: sve manje brakova, sve kasnije rađanje i sve veći broj žena koje biraju karijeru umjesto roditeljstva. Sociologinja dr. Ayşe Yıldız sa sveučilišta u Istanbulu tvrdi kako pad nataliteta u Turskoj nije iznenađenje: „Ova je kriza kumulativna, rezultat urbanizacije, porasta životnih troškova, odgađanja braka, manjka sigurnih radnih mjesta i promjena u sustavu vrijednosti. Mladi ljudi danas više ne vide brak i roditeljstvo kao primarni cilj. “Povećana stopa ženskog obrazovanja i zapošljavanja, rast individualizma i utjecaj globalne pop-kulture dodatno su oslabili tradicionalne obrasce. Prosječna dob ulaska u brak porasla je na 28 godina za muškarce i 26 za žene, a prosječna dob majke pri prvom porodu premašuje 29 godina. U urbanim središtima te su brojke još više. Turska se posljednjih godina suočava s ozbiljnom inflacijom, rastom cijena nekretnina i svakodnevnog života, nezaposlenošću mladih i nesigurnim radnim mjestima. Prema ekonomskom analitičaru dr. Selimu Korkutu, mladi parovi ne mogu kupiti stan, jedva pokrivaju osnovne životne troškove, a cijene čuvanja djece, školovanja i zdravstva rastu. U takvim uvjetima, roditeljstvo postaje luksuz. Izvješće Svjetske banke navodi da više od 70 posto mladih u Turskoj izražava zabrinutost zbog vlastite ekonomske budućnosti, a 44 posto ispitanika u anketi iz 2023. godine izjavilo je da odgađa brak ili roditeljstvo upravo zbog financijskih razloga.
Kako bi preokrenula negativni demografski trend, turska je vlada proglasila 2025. „godinom obitelji“ i predstavila sveobuhvatan paket mjera: beskamatni bračni zajam od 150.000 lira (oko 3500 eura) uz dvogodišnju odgodu otplate, povećanje naknada za rađanje djece – 5000 lira (oko 110 eura) za prvo dijete, 1500 mjesečno za drugo (35 eura) i 5000 mjesečno (110 eura) za treće dijete, produljenje rodiljnog dopusta u javnom sektoru na 12 mjeseci plaćenog te 18 mjeseci neplaćenog dopusta, fleksibilno radno vrijeme i mogućnost rada od kuće za majke zaposlene u javnim službama te širenje kapaciteta za skrb o djeci, uključujući subvencionirane vrtiće i jaslice.
Usto, uveden je i program „Miraz“ – državni štedni program za pomoć mladima pri sklapanju braka. Ove mjere nadopunjuju postojeće inicijative, poput besplatnog liječenja neplodnosti u javnim bolnicama, poreznih olakšica i poticaja za proširenje obitelji. Unatoč brojnim inicijativama, stručnjaci upozoravaju da mjere nisu dovoljno sustavne ni strateške. Demograf i istraživač društvenih trendova Mustafa Solmaz ističe: „Vlada pokušava riješiti duboki društveni problem ekonomskim alatima. Poticaji nisu loši, ali ne mijenjaju percepciju o tome što znači biti roditelj u 21. stoljeću.“ Ističe da se Turska mora suočiti s realnošću: mladi žele kvalitetan život, karijeru, sigurnost i emocionalnu stabilnost prije nego što zasnuju obitelj. Bez temeljite reforme obrazovnog sustava, tržišta rada i stambenih politika, teško će se ostvariti ozbiljniji pomaci. Turska nije jedina zemlja koja se suočava s padom nataliteta. Slični trendovi bilježe se u Južnoj Koreji (s fertilitetom od 0,72), Japanu, Kini, Italiji i Španjolskoj.
Za razliku od tih zemalja, Turska je još prije samo desetak godina bila među demografski vitalnijim državama, s mladom populacijom i pozitivnim prirastom. Pad koji sada bilježi, i to unatoč znatnoj migrantskoj populaciji, stoga zabrinjava još više. Erdoğan demografski izazov sve češće pretvara u političku poruku. Njegovo inzistiranje na važnosti obitelji, većem broju djece i tradicionalnim rodnim ulogama, kao i upozorenja na “demografsku invaziju” Europe – kojoj prijeti islamizacija jer “muslimanske žene rađaju više djece” – često služe kao sredstvo unutarnje mobilizacije birača. U isto vrijeme opozicija ga optužuje da instrumentalizira demografiju kako bi osnažio konzervativni diskurs i skrenuo pozornost s inflacije, autoritarizma i pada životnog standarda. Turska se nalazi na prekretnici. Ako se aktualni trendovi nastave, do 2050. mogla bi se suočiti s drastičnim smanjenjem broja mladih, eksplozijom broja umirovljenika i golemim pritiskom na mirovinski i zdravstveni sustav.
Erdoğan i njegova vlada pokušavaju spriječiti demografsku krizu uvođenjem poticaja i provođenjem politika usmjerenih na obitelji, no bez dubinskih reformi u obrazovanju, stanovanju, zapošljavanju i ravnoteži privatnog i poslovnog života teško će se vratiti izgubljeno povjerenje mladih u obitelj kao temelj društva. Demografski pad u Turskoj ne može se riješiti samo financijskim poticajima, jer su uzroci ovog trenda višeslojni i duboko ukorijenjeni u društvene, ekonomske i kulturološke promjene. Erdoğanova upozorenja o egzistencijalnoj prijetnji nisu pretjerana retorika već odraz ozbiljne krize koja može imati dugoročne posljedice na društvo, ekonomiju i geopolitički položaj Turske. Ako se želi izbjeći demografski kolaps, zemlja mora osmisliti sveobuhvatnu strategiju koja će istodobno osnažiti obitelj, modernizirati društvene institucije i vratiti povjerenje građana u budućnost. U suprotnom Turska bi se mogla naći pred ozbiljnim izazovima koje više neće moći rješavati ni tradicionalnim vrijednostima ni političkom mobilizacijom.
Otvori KEKS Pay
2050. godine neće biti više Erdogana. Onda će im život postati podnošljiviji.