Prije nekoliko tjedana zauvijek nas je pozdravila Srbijanka Turajlić, moralna, intelektualna i ljudska gromada. Jedinstvena i neponovljiva Srba.
Internet će vam reći će vam da je Srbijanka bila profesorica na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu, elektroinženjerka, jedan od najvećih stručnjaka za robotiku i industrijsku automatiku na ovim prostorima te zamjenica ministra obrazovanja u vladi Zorana Đinđića. Reći će vam i da je bila jedan od lidera pokreta Otpor koji je u konačnici srušio Slobodana Miloševića, zbog čega je godinama bila na udaru Miloševićeva režima.
Pročitat ćete i da je bila velika kritičarka politike aktualnog srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića i da je, za razliku od brojnih svojih kolega profesora, spremno stala uz svoje studente kad su protestirali protiv Vučića. U intervjuu Večernjem listu prije nekoliko godina postavila je briljantnu dijagnozu akademske zajednice, ne samo srpske: "Za mene je ključno pitanje zašto akademska zajednica, barem u Srbiji, sve to šutke promatra. Ne znam nijednu drugu profesionalnu skupinu koja bez otpora dopušta da se tako besramno ponižava njihov rad i finalni proizvod.
Moguće je da se na taj način čuvaju neke sitne povlastice, ali je nesumnjivo da se nanosi golema šteta cijelom društvu, a to onima čiji je osnovni zadatak da podignu obrazovnu razinu populacije svakako ne služi na čast. Odljev mozgova zapravo je prirodna posljedica takvog stanja. Vlast to ne zabrinjava jer se smanjuje broj onih koji bi mogli otvarati nezgodna pitanja, a društvenoj eliti vjerojatno odgovara da se smanjuje broj svjedoka njene ponižavajuće šutnje."
Zbog svoje tvrdoglave borbe za demokratsku, uređenu i uljuđenu Srbiju, koju je cijelog života vodila potpuno beskompromisno, bez trunke kalkuliranja, kao da se radi o jedinom mogućem odabiru, dobila je nagradu Osvajanje slobode. Tom je prigodom rekla da prvi put dobiva nagradu za totalni fijasko. "Ako sam ja zaista osvajala slobodu, a mi pogledamo zemlju u kojoj živimo, onda je to izvjesno najneuspješniji posao koji sam u životu obavila."
Internet će vam, uglavnom, posvjedočiti ono što su dobro znali svi koji su je poznavali: Srbijanka Turajlić bila je jedinica za inteligenciju, principijelnost i hrabrost. No, ono što vjerojatno nećete nigdje pročitati je da je Srbijanka bila živi dokaz kako su najveći ljudi obično najjednostavniji. Skromna u svojoj veličini, Srbijanka se prema ljudima odnosila s nevjerojatnim poštovanjem, pažnjom i strpljenjem.
Zbog toga ne čudi da se na njezinu ispraćaju okupio velik broj mladih ljudi, studenata i prijatelja sa svih strana svijeta koje je Srbijanka na neki način obilježila. Bila im je baza, oslonac, drug i inspiracija. Svi će je oni garant zauvijek pamtiti s cigarom u ustima i 'kafom' u ruci, kako ih koncentrirano sluša i znatiželjno pita 'je li, a šta ti misliš ...', daje im kakav savjet ili prepričava dojmove s posljednjeg putovanja. I svatko od njih ima svoju omiljenu priču sa Srbom, najdraži aforizam, poput onog "ne vjerujem u kišobrane" koji se udomaćio u našoj kući.
Oni koji nisu imali sreću poznavati Srbijanku Turajlić za njezina života, trebaju pogledati nagrađivani film "Druga strana svega" njezine kćeri, proslavljene i izuzetno talentirane redateljice Mile Turajlić. Kroz priču o njihovu beogradskom stanu, Mila slaže slojevitu kroniku svoje obitelji, Srbije i uloge svoje majke u političkim previranjima u toj zemlji. Dokumentarac je to o "obiteljskom domu na prvoj crti povijesti", kako stoji u najavi filma.
Važnu perspektivu u filmu ima odnos dvaju generacija, majke i kćeri, koji se gradi oko pitanja treba li ostati u svojoj zemlji, boriti se i nadati se da će jednog dana ona ipak postati uređena, moderna država kakvu sanjaju i majka i kći. Srbijanka u filmu kaže: "Ja pripadam onima koji vjeruju da u ovoj zemlji treba živeti po svaku cijenu" pa apelira na Milinu generaciju da se nastavi boriti za promjene. Fascinantni su pri tom njezini optimizam i opredijeljenost za borbu, koje usprkos frustrirajućoj političkoj situaciji, nikad nije zamijenilo malodušje.
Trenutak u kojem Srbijanka kaže "Ti ne znaš kako rat započne... dok ne počne", duboko je emotivan. Svakog tko je s ovih prostora, a devedesetih je bio svjestan sebe, ovaj će film duboko dirnuti. Mila je tim filmom napravila najljepši hommage svojoj majci.
Teško se oprostiti od ljudine kao što je Srbijanka, a ne zabrazditi u patetiku. S druge strane, o Srbijanki se mora govoriti jer cijela regija, a ne samo Srbija, treba biti svjesna njezine ostavštine. Žena koja je usred ratnog ludila imala hrabrosti dignuti glas protiv divljaka i kojoj su borba za toleranciju, mir i život u normalnoj zemlji bili apsolutni imperativ, svojim je djelovanjem vječno zadužila naše prostore.
Srbijanka sada vozi autocestom do koje naš pogled više ne seže. Iza sebe je ostavila svoja tri najveća i najbolja projekta, svoje dvije kćeri Milu i Ninu i svoju čudesnu unuku.
Srbijanka Turajlić bila je jedinstven spoj karizme, snage i širine, čudo od žene koja se dojmila svakog tko ju je upoznao. Tvrdoglavo opredijeljena za slobodu, cijeli život bila je s druge strane zloće, pohlepe, malograđanštine, primitivizma i nacionalizma. Srbijanka Turajlić bila je druga strana svega. Nakon odlaska takve gromade ostaje bolno velika praznina. I utjeha da si imao privilegiju s takvom legendom i istinskom heroinom dijeliti isti komad vremena.
I ime i prezime su joj neobicni.