Poznat vam je osjećaj kad vidite da se katastrofa približava, a nemoćni ste? Plutao sam u suton nasred naše uvalice, kad se na mul iskrcalo pola tuceta jahtaša, upicanjenih za večernji izlazak, gladnih ribe iz gojilišta i žednih preskupog vina, s obveznim modnim dodatkom: dvije prozirne najlonske vrećice pune otpadaka. Nakon kraćeg lutanja plažom naišli su na kante za smeće, kojima su se više razveselili nego da su ugledali Modru spilju na Biševu. To je pak izazvalo reakciju domaćih, vlasnika kanti, uz ono srdačno tjeranje u onu stvar, i tako je došlo do incidenta u nečem što je trebalo biti mirno ljetno predvečerje. Turizam se kod nas olako, površno i pogrešno smatra pružanjem usluge, što izaziva brojne probleme, a dugoročno ga može i upropastiti. Turist se neprecizno naziva gostom, kao da nam je doma svratio u posjet, dok je na nama da mu ponudimo grickalice, piće i obrok, a po potrebi i ležaj (i kantu za smeće, naravno). Međutim, turist je veoma složeno ekonomsko biće. Na najnižem nivou, on je sirovina, nešto poput fosilnog goriva koje se ubacuje u peći hotela, restorana i apartmana, gdje sagorijeva donoseći energiju našem posustalom gospodarstvu; što je kaloričniji, to jest bogatiji, donosi više; kao i naftu i plin, mora se uvoziti iz inozemstva: uvoznici su turoperatori, a cjevovodi čarter letovi; kad sve spiska, to jest kad izgori, nije nam više potreban. Tako turiste troše naši rentijeri – koncesionari plaža, iznajmljivači svega i svačega i vlasnici konoba – čija je glavna briga da si osiguraju ropsku radnu snagu, a pretpostavljaju da će rode donositi turiste i budućih godina, kao i do sada.
Svjesno biće izbjegava lokalne krkane