Ustav Republike Hrvatske, u članku 99., obvezuje predsjednika Republike i Vladu na suradnju u oblikovanju i provedbi vanjske politike, no već godinama svjedočimo da Hrvatska zajedničke vanjske politike nema pa nema. Da živimo u mirnijim vremenima, nesuradnja Pantovčaka i Banskih dvora ne bi nas pretjerano zabrinjavala, no kako se nalazimo u vrtlogu događaja od kojih strahuje cijeli svijet, tvrda kohabitacija dviju ključnih državnih institucija više se ne može tolerirati. Jednostavno je nedopustivo da u doba globalne nesigurnosti, kad vanjskopolitički potezi svake zemlje zahtijevaju iznimnu mudrost i promišljanje, imamo dva stajališta o, primjerice, ratovima u Ukrajini i Pojasu Gaze. Jedno Vladino, a drugo šefa države. Što tek reći o njihovu najnovijem razilaženju u ocjeni izraelske politike i izraelsko-iranskog rata. Dok Plenković poziva na diplomatsko rješenje sukoba na Bliskom istoku, koje bi uključivalo i stvaranje države Palestine, Milanović poručuje da Izrael provodi "zločinačku politiku" te da s tom državom ne treba imati posla jer je "vodi zločinačka klika" koja "želi svijet uvući u rat"!? Dvije potpuno različite retorike: jedna diplomatski suzdržana koja vodi računa o složenosti bliskoistočnih odnosa, a druga gruba, netaktična, koja se ne obazire na uzroke višedesetljetnog neprijateljstva. Što god tko mislio o Milanoviću, njegovu ugledu u međunarodnoj zajednici i njegovoj diplomatičnosti, njegove su riječi – jer ih kao izabrani predsjednik izgovara u ime Republike Hrvatske – službeno stajalište naše zemlje. Ili, u najmanju ruku, jedno od vanjskopolitičkih stajališta službenoga Zagreba.

Sljedbenici "šumskih razbojnika" su uvijek bili uz terorističke države. Tako i danas.