Tko god me poznaje, govorila je Mirjana Krizmanić, zna da sam od 365 dana barem 350 dobre volje. Imam puno izvora radosti, nisam previše plačljiva ni sklona zlovolji... A razloga za zlovolju bilo je pregršt, od ranih dana. S 14 godina oboljela je od dječje paralize, godinu dana prije pojave cjepiva, od danas do sutra postala je invalid. Postavila si je cilj – prohodati! Pa je otišla svom liječniku s idejom da se zapravo ništa bitno nije promijenilo, neće raditi neki mišići, da će ona ostati ona i što je tu tako strašno i nepremostivo?
Kad se nakon sedam mjeseci vratila iz bolnice, njezina ju je prijateljica obavijestila da više ne može s njom do škole jer ju je sram. Tada je odlučila da od tog dana ne razgovara ni s kim otprije bolesti, oni su svi pobrisani, ostaju samo oni koji će je upoznati u ovom stanju i tako će se zaštititi. Bila je beskonačno naivna. Negdje putem svoj je invaliditet učinila vjernim suputnikom i prestala biti naivna. Bila je u kratkom braku i tada joj se dogodila i velika tragedija kada je rodila mrtvo dijete. Odustala je od majčinstva, strahujući da bi se možda njezino dijete sramilo što njegova mama šepa: dovoljno joj je bilo što je se sramila njezina mama i što je trebalo proći mnogo godina da to prevlada.
R.I.P.