Minuše, kao i svake godine, žalosne ide vukovarske. Ove godine u znaku mladeži koja se 1991. nije ni rodila, ali je na sebe navukla crne uniforme, pa je dizala desnicu ruku i zighajlala na hrvatskome jeziku, i Zorana Milanovića, koji je njihovu šefu, nekom Penavi, koji će biti zaboravljen onoga dana kad mu rođeno ime ostane bez pridodane funkcije, na mobitelu pokazivao slike smuđeva. Od dosade i duga vremena, u ime nekoga njihovog prijateljstva, za povorke koja je, sve uz zighajlanje novih naraštaja, trebala komemorirati strašne događaje koje ni Milanović, ni Penava, ni Plenković duboko ne razumiju. Ne razumije ih nitko tko je tada ostao živ, ili tko u Vukovaru 1991. nije ostao bez nekoga svog, bez doma i bez svega što je činilo kontekst njegova prethodnog života. Strašne događaje u Vukovaru s jeseni 1991. ne razumije nitko tko ne pamti svoj prethodni život u tom gradu. Zapamćivanje, naime, ima uvijek svoj širi kontekst, ima okvir unutar kojeg se pamti.