Kad je objavljen prvi službeni dokument pape Lava XIV. Dilexi te, znao sam da se ne može čitati usput. Već nakon nekoliko pročitanih redaka postalo je jasno da to nije tekst nekog crkvenog birokrata. Riječ je o ispovijesti brata koji je prošao kroz pustinju i prašinu svijeta. Leo XIV., redovnik, migrant i supatnik, ne opisuje Boga koji vlada s visine, već onoga koji sjedi na pragu siromašnih kuća. Njegova teologija ne nastaje u tišini kabineta, nego u blizini onih koji nemaju što izgubiti. Svaka riječ miriše na zemlju, znoj i dostojanstvo.
"Tko se da zagrliti od siromašnih, toga grli Bog", piše Papa. U toj rečenici sažeto je čitavo Evanđelje. Bog se ne pojavljuje u moći i sjaju; otkriva se u krhkosti. Ne prebiva u zlatnim kaležima, već u nažuljanim rukama koje drhte. Ondje gdje svijet vidi slabost, On pronalazi svoj dom. Takve riječi teško prolaze u društvima koja kršćanstvo koriste kao kulisu. Hrvatska je danas zemlja u kojoj se političari zaklinju u Boga, ali uporno zaboravljaju na čovjeka. Gdje se na svakom koraku priča o tzv. "kršćanskim vrijednostima", a istodobno se prešućuju glad, nepravda i korupcija. Gdje se križ ne nosi kao znak ljubavi, već kao oružje protiv onih koji misle drukčije.
Gdje se o bogu govori tu se i novci broje. Podijelite sirotinji svu crkvenu imovinu pa onda pričajte o krhkosti. Znamo onu o Lazaru i bogatašu ali se pravite gluhi.