U lice Splita grom nije udario iz vedra neba da bi se gradonačelnik šetao slavodobitno s ekrana na ekran, a državne vlasti, umjesto konkretnih odluka, obasipale naciju objašnjenjima za malu djecu. Podulje se nad zemljom nadvijaju kojekakvi oblaci: mogla je iz njih izbiti tuča, a mogli su ih rastjerati vjetrovi. Kad je, pak, opalilo, svi se prave Englezi, a ne govore o vremenu; vlast se ponaša kao opozicija, kritizira događaje, a ništa ne mijenja; opozicija se ponaša kao vlast i obećava nemoguće. Vrč pun netolerancije već dugo ide na vodu: nije sigurno da se razbio u Splitu. Za razliku od ranijih sličnih udara na kulturu, akteri su ovoga puta bili maskirani, a razotkrili su se ustaškom parolom i udarom na pjevače i plesače druge nacionalnosti, iz druge države.
Ako su antifašisti mogli nekažnjeno ljude iz zagrebačkih bolnica odvesti na Jazovku, strijeljati i baciti u jamu i nakon toga privilegirano vladati 35 godina, zašto to ne bi mogli ponoviti u Vukovaru 1991.? A ako i dalje glorificiraju te iste antifašiste, slave Dan mladosti i pale trnjanske krijesove, zašto to ne bi mogli napraviti opet?