Nedavno je na popularnoj platformi TikTok veliku pozornost dobila snimka žene koja je odlučila stati na kraj dernjavi, razbijanju stakla i ženskom plaču koji je čula u stanu na katu iznad svog. Pokucala je na vrata, zapitala što se događa, upitala ženu preko poluotvorenih vrata je li u redu i zaprijetila da će pozvati policiju ako još jednom čuje takvo što.
Patrijarhalni postulati
– U redu je, sve je u redu – ispričavao se muškarac koji je otvorio vrata, čije lice nismo vidjeli, na što je tiktokerica poručila: "Ne, nije u redu." Upravo taj razgovor potaknuo je na razmišljanje – kada i kako trebamo reagirati na nasilje u obitelji te poduzimamo li dovoljno? Vrlo kratko i jasno, stručnjaci s kojima smo razgovarali o ovom su pitanju neupitno složni: prijavljujemo čim dobijemo saznanja, nadležnim institucijama, i – ne, ne poduzimamo dovoljno. Upravo što se tiče ovog posljednjeg koordinatorica Ženske sobe i psihologinja Maja Mamula tumači:
– Mi kao društvo imamo veliku količinu problema u razumijevanju nasilja, nažalost još se držimo patrijarhalnih postulata – od toga da je nasilje u obitelji nešto u što se mi nećemo miješati pa do straha da bismo mogli biti ugroženi ako prijavimo nasilnike. Kad maknemo to sa strane, dolazimo do ključne stvari: mi kao građanke i građani imamo obavezu prijaviti saznanja o postojanju kaznenog djela. Svi. Kad bismo mi kao društvo krenuli koristiti tu poziciju i reagirati na neki oblik nasilja, u jednom trenutku razina svijesti o postojanju problema bila bi drukčija. To nije nikakav pojedinačan slučaj, već sustavan i kontinuiran oblik kršenja ženskih prava koji proizlazi iz nejednakog odnosa moći između žena i muškaraca. Kada to shvatimo, onda možemo početi govoriti o nekakvim promjenama.
Pa ako su žrtve žene, ali i muškarci, izložene sustavnom nasilju, zašto ga onda jednostavno same ne prijave? Mamula tumači kako nasilje u obitelji ne kreće odjednom i naprasno, već suptilno, pomalo, dan po dan. To je svjesna manipulacija straha i izgradnja straha žrtve, tumači nam, da ne radi ništa što bi moglo izazvati nasilnika, a uz to se veže i gubitak odnosa sa svojim najbližima.
– U onom trenutku kada postoji psihičko nasilje i prisilna kontrola, vi imate osobu koja je već slomljena. Naša očekivanja da će netko tko ne vidi više smisao prijaviti to nasilje samo govori da u osnovi mi ne razumijemo problem nasilja u obitelji i straha koji već izjeda osobu – kazuje nam psihologinja.
S tim se složila i Dragnina Mandić Jakšić, djelatnica karlovačke Ženske grupe Korak koja već godinama radi sa ženama koje su pobjegle od nasilja. Kad se i odluče nazvati ih, Mandić Jakšić kaže kako ni tada nisu sigurne žele li prijaviti nasilje.
POVEZANI ČLANCI:
– To nije nimalo jednostavno zbog sporosti sustava, što pogotovo znaju korisnice koje su već prijavile nasilje. Žena jako dobro zna koje su posljedice života s nasilnikom kojeg nije prijavila – objašnjava nam, naglašavajući kako se u prosjeku dvije trećine žena iz skloništa vraća u dom iz kojeg su pobjegle.
Psihologinja nam je pokazala i svijetli primjer kojem je svjedočila u svojoj dugogodišnjoj karijeri, riječ je o slučaju susjeda koji su se udružili protiv počinitelja.
– To je bila manja zgrada u kojoj su susjedi uredno prijavljivali žrtvi svaki put kada bi vidjeli počinitelja u blizini. Skrivali su je kod sebe dok institucije nisu počele reagirati. To je bila zdrava zajednica koja ne dopušta da bilo koji član bude izoliran, označen kao žrtva i samim time etiketiran – govori nam Mamula.
Zanimljivo je spomenuti i još jedan primjer, koji je bio aktualan prošle godine. U tom slučaju radilo se o zamjeniku splitskoga gradonačelnika Bojanu Ivoševiću koji je verbalno pokušao zaustaviti susjeda koji je napadao svoju partnericu. Na njegovu nesreću, pisao je tada na svom Facebook profilu, susjed je u jednom trenutku izašao kroz prozor u prizemlju, dotrčao do njega i udario ga u glavu. Ivošević je naposljetku i pozvao policiju, a počinitelj je pobjegao. No Mandić Jakšić tvrdi kako izravno upletanje nije najbolje rješenje takvih problema, ali pozvati institucije i prijaviti sumnju u nasilje apsolutna je odgovornost.
– Da na cesti vidim nasilje, prvo bih uzela telefon i pozvala stručne osobe, ali bih i pomogla. U tom trenutku ne razmišljate. Ne možemo zatvarati oči i dopustiti da se u spavaćoj sobi do naše netko muči i trpi nasilje, a mi nismo napravili ništa što smo mogli. Time i cijele generacije odgajamo da na to ne reagiraju – objasnila je.
Inače, nakon što je 2003. donesen Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji postojao je određen boom u prijavljivanju. Sumnju u nasilje dojavljivalo se nadležnima u velikoj mjeri, a potom je ta brojka počela drastično padati.
Izgubile povjerenje sustav
– Žene su nekako izgubile povjerenje u cijeli sustav prijavljivanja. Istovremeno, posljednjih nekoliko godina porastao je broj kaznenih djela nasilničkog ponašanja u obitelji. Činjenica je da je došlo do promjene zakona, ali je bilo i više uputa i sugestija da se sve više prijavljuje nasilje kao kazneno djelo. Međutim, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova upozoravala je da se više ne prijavljuju djela koja ne ulaze u sferu kaznenog djela – govori Mamula.
– Na jedan prijavljeni slučaj 10 je onih koji nisu prijavljeni. Povijest nasilja često pokaže da je žrtva bila izložena svim oblicima nasilja te da je davno prije trebala reći dosta – smatra Mandić Jakšić, a svemu tome ide u prilog činjenica da počinitelji bivaju prijavljeni za nasilje u prosjeku tek nakon sedam godina.
>> VIDEO Tragedija u Puli: U eksploziji smrtno stradala jedna osoba
