Kad posljednjih mjeseci otvorim bilo koji nosač vijesti ili što se već danas tako naziva, imam sve intenzivniji osjećaj da smo u tihom ratu koji plamsa u utrobi društva i samo kroz statističku nužnost izlazi van. Ubojstva žena i djece, pokušaji ubojstva i premlaćivanja na javnim mjestima, beživotna tijela koja se pronalaze u stanovima, prometne nesreće kad leševi doslovno jurišaju iz slupanih automobila, nasilje, nasilje, nasilje... Čini mi se da ponekad tjedno više ljudi gine danas nego u najgorim ratnim danima, samo što smo onda s nevjericom užasa primali ljudske gubitke, da bi nam 2024. postali uobičajen početak ili završetak dana koji smo, nekim čudom, uspjeli preživjeti.
Pola stoljeća nakon ‘najvećeg sprovoda u povijesti’ shvaćamo da se može reći poslije Tita – evo vam kita!
Otvori KEKS Pay
