Najbolji klub istočno od Londona, kako su desetljećima tepali zagrebačkom Saloonu, ponovno otvara svoja vrata. To je dobra vijest. Ona malo manje dobra je da je prva rečenica svojevrsni – clickbait. Svojevrsni zbog toga što je doista istina da će se na dobro poznatoj adresi, na Tuškancu 1 a, u četvrtak 13. veljače održati proslava u povodu 55. rođendana Saloona. Ipak, nije riječ o događaju na koji će moći doći svatko komu se prohtije, nego o privatnoj zabavi na koju su pozvani dugogodišnji gosti i prijatelji kluba. A takvih itekako ima. Kako i ne bi, među zidovima Saloona tulumarili su košarkaši predvođeni braćom Petrović u godinama u kojima je Cibona harala Europom, a tu su zalazili i nogometaši Dinama, vaterpolisti Mladosti, automobilistički asovi, Janica i Ivica Kostelić, Mirko Filipović...
Ma nema hrvatskog šampiona koji tu nije bio. Kroz Saloon su se prošetali i mnogi drugi, poput gospona Fulira ili Relje Bašića, "male djevojčice" Zdenke Vučković, glumačke dive Ene Begović, legendarne Tajči, Vanne, Bojane Gregorić, Zrinka Tutića, Jasmina Stavrosa, Rajka Dujmića, Sanje Doležal... Severina je u Saloon zakoračila kao mlada rasna Splićanka, a onda postala i kuma kluba. Sa Saloonom je srastao i Stephan Lupino, naš poznati fotograf. Legendarni DJ Saloona Ivica Fistrić postao je tast hrvatskom finom zagrebačkom dečku Niki Kranjčaru. Tulumarila je ovdje i oskarovka Jodie Foster s našim proslavljenim fotografom Jadranom Lazićem... Nemoguće je nabrojiti sva lica, ispričati sve anegdote. No o svemu tome nešto kasnije, vratimo se za sada još malo na proslavu koja počinje večer prije Valentinova.
– Party će biti tematski, u stilu Divljeg zapada. Nekoliko je razloga zbog kojih smo se odlučili baš na to. Jedna zgodna poveznica bio nam je poznati Route 66, a s obzirom na to da mi slavimo pola stoljeća i pola desetljeća, iz toga smo osmislili svoju verziju – Route 55, koja također isto postoji i prolazi kroz Teksas. Osim toga, sada su u modi serije poput "Yellowstonea" i "Landmana", u kojima se njeguje ta kaubojska kultura. I možda i najvažnije, u Saloonu smo prije nekoliko mjeseci organizirali jednu proslavu na kojoj su se svi uzvanici obukli kao kauboji. Imali su i svoju plesnu točku, sve sam to vidio na svoje oči, genijalno je izgledalo, pa sam sam sebi kazao – napravit ću i ja nešto takvo. Dress code na partyju bit će traperice i karirana košulja, šešir nije obavezan, ali svakako se preporučuje. Dakle, opušteno, bez svečanih toaleta, frakova i čega već ne – u jednom dahu govori nam Maro Srezović, vlasnik Saloona i sin osnivača kluba Vlahe Srezovića. Glazbu će, kaže, "vrtjeti" DJ Stanko Bondža, glazbeni urednik i poznato ime brojnih zagrebačkih tuluma na kojima redovito pušta najbolje hitove iz svog bogatog repertoara različitih glazbenih žanrova. Uzvanike će u Saloonu provesti kroz najveće uspješnice od ranih 1970-ih pa do današnjeg dana, s tim da će naglasak biti na sedmoj i osmoj dekadi prošlog stoljeća. Ima još jedna kvaka. Na tulumu će biti isključivo oni stariji od 40 godina, a mlađi smiju ući samo uz pratnju svojih roditelja.
– Prošle godine na obljetnici proslave najstariji gost bio nam je Miro Ungar. Sada bi to trebao biti Drago Diklić, ako se pojavi. Poslali smo mu pozivnicu – kaže Maro Srezović. Starije od 40 zvao je zato što mu je ideja da, jednog dana kada Saloon doista ponovno otvori svoja vrata, to bude neka vrsta senior kluba u koji će izlaziti ekipa od četrdeset plus godina. Cilja na ljude koji su prije izlazili u Saloon, a danas više baš i nemaju kamo otići u provod. Sa svojih 46 godina, kako kaže, i sam spada u tu generaciju. Odlična ideja, nečega takvog još uvijek nema u Zagrebu, ali tu se samo po sebi nameće logično pitanje – kada će Saloon opet zapravo otvoriti svoja vrata i zablistati u punom sjaju, kao nekada?
– Mi klub možemo otvoriti već sutra. Nije pretjerivanje, doslovno smo spremni sutra početi raditi. Ali čekamo jedan potpis. I nikako da ga dočekamo. Onog trenutka kad ga dobijemo, a nije pitanje hoćemo li, nego kada ćemo ga dobiti, otvaramo u roku od nekoliko dana – odlučno govori Maro Srezović. Kakav potpis, o čemu se radi? Ukratko, prije točno 4160 dana, u petak 20. rujna 2013. godine, Srezovići su kao vlasnici kluba koji su vodili 43 godine izbačeni na ulicu. Pred klubom su tog dana zatekli zaštitare i bravara. Prostor Saloona zauzela je tvrtka Klokan s tvrtkom Klemm Security tvrdeći da imaju pravovaljani ugovor za najam prostora koji su potpisali s KK Cibona. Na čelu kluba bio je Ivica Lovrić, bivši pročelnik za sport Grada Zagreba, posrednik za ugovore bio je Zdenko Antunović, a sve je odobrio tadašnji gradonačelnik Zagreba Milan Bandić. Iako su Maro i Vlaho Srezović pozvali i policiju da im pomogne, policija u tom trenutku nije mogla ništa jer su zaštitari i bravari radili po ugovoru. Jedino im je preostalo boriti se na sudu, na kojem su nakon gotovo tri pune godine uspjeli dokazati kako su ih iz kluba izbacili na temelju ugovora koji je bio nevažeći. Pravomoćnom presudom Županijskog suda u Zagrebu potvrđeno je kako je u prostor provaljeno, a da su Srezovići bili u pravu. Sve potpisane ugovore tada je dao poništiti i gradonačelnik Bandić te su ugovori na kraju poništeni. Time je Grad Zagreb praktički priznao svoju grešku. Tako su Srezovići dobili pravnu bitku, ali ono što ih je dočekalo nakon što su ušli u klub bilo je samo za pustiti suzu. Sudski postupci za naknadu štete vode se već 11 godina na Trgovačkom sudu u Zagrebu, a u više od desetljeća održano je tek pet ročišta.
– Sav inventar su potrgali, odvezli i spalili. Ali doslovno sve, stolariju, šankove, kauče, ma čak su i instalacije sa zidova ogulili, ostao je samo goli beton. Kamionima su to odvozili iz kluba na smetlište u Jakuševac, direktno u spalionicu, kako bi se uništili svi dokazi. Bila je tu i hrpa naših osobnih stvari, dokumentacije, arhivske građe, ali nije bilo pomoći. Razorili su klub. Nijedna bomba ne bi bila tako efikasna. Namjerno su uništili sve što imalo može podsjećati na stare vlasnike – prisjeća se Maro onoga što ga je, odnosno što ga nije dočekalo kada je napokon ušao u mjesto u kojem je, doslovce, napravio svoje prve korake. Bilo je jasno kako je Saloon bio previše razrušen za ikakve ozbiljne programe, valjalo ga je obnavljati metar po metar. Doslovce bi lakše bilo sve srušiti i krenuti ispočetka, ali Srezovići se nisu odlučili na takav potez, previše je tu povijesti i duše bilo utkano da bi dušmanima dali takvu zadovoljštinu. Osim toga, morali su se fokusirati na nove sudske bitke, jer valjalo je izboriti odštetu za uništeni objekt i poslovanje.
Potom su, a tu se krije ključ situacije u kojoj se Saloon danas nalazi, kao jedini vlasnici Saloona ušli s Gradom Zagrebom u borbu za parcelizaciju, odnosno za odvajanje zemljišne parcele na kojoj je Saloon od parcele na kojoj je podzemna garaža Tuškanac. U Gradu su parcelizaciju napravili, ali je nisu proveli, što su bili dužni po zakonu, znajući da bi odvajanjem parcela zakonski došli pred zid te bi Srezovići dobili sudski spor koji se vodi od 2004. godine.
– Ta situacija traje sada već 21 godinu, a sve to se događa ili zbog osvete, ili neznanja ili jednostavno nesposobnosti gradskih vlasti. Mislili smo da će se nešto promijeniti kada je došla nova gradska vlast, uputili smo im više molbi i zahtjeva u kojima samo tražimo da nas prime na razgovor kako bismo sve riješili, ali s druge strane je samo tišina. Već tri i pol godine nas ignoriraju. A doista je šteta da gradske vlasti do sada nisu uvidjele što Saloon znači Zagrebu. Zatvorio se Kulušić, zatvorila se Jabuka, zatvorio se Lapidarij, a mi smo uspjeli vratiti Saloon i mogli bismo početi raditi već sutra – kazuje Maro Srezović.
Jasno je svima, ne nužno samo Zagrepčanima, da klub na Tuškancu ima svoju magiju i kultni status, jer to nije samo klub; to je legenda, institucija. Jedan je od najdugovječnijih europskih, pa i svjetskih klubova, otvoren 13. veljače 1970., baš na petak, a osnovali su ga Vlaho Srezović i Albert Papo, na nagovor novinara i urednika Pere Zlatara. Iako se svašta u gradu promijenilo, Saloon je ponosno prkosio vremenu, burama i olujama. Kroz njega su kročili milijuni ljudi, a osim što je ugostio najpopularnije glazbenike s naše scene, tu su nastupali i mladi bendovi na početku svojih budućih velikih karijera.
– Saloon nije samo klub; to je živa povijest grada. Na svakom koraku fotografije sa zidova svjedoče o tisućama noći provedenih u zabavi, otkrivajući priče koje su postale legende – govori Maro Srezović. Jedna od najuspješnijih i najljepših zagrebačkih urbanih legendi, ona o nastanku Saloona, prepričava se već generacijama s koljena na koljeno. Pero Zlatar u Dubrovniku je "skupio" Vlahu i Alberta, koji su radili u jednom lokalu, i svojim pristupom poslu oduševili su urednika Plavog vjesnika koji je upravo u to vrijeme postao predsjednikom KK Lokomotive. Financijska situacija u klubu nije bila sjajna pa je Zlatar došao na ideju da na mjestu svlačionica kluba na Tuškancu otvori diskoteku uz pomoć koje bi se onda financirali i košarkaši. Dovukao je tada mlade Dubrovčane i predstavio im svoju ideju, a oni su pristali. Na Tuškancu su svakodnevno rušili i gradili utrkujući se s vremenom u želji da prije dugotrajnih jesenskih kiša završe vanjske radove. Istovremeno su osmišljavali i interijer i ime kluba. Pero je predložio da se zove Asterix, prema liku iz tada vrlo popularnog stripa, ali Vlaho i Albert nisu znali kako bi po tom imenu uredili interijer pa je Vlaho predložio Saloon. I tako je i ostalo. Pred ulazom su imali drvenu konstrukciju za vezivanje konja, a na ulazu volovsku glavu koju su sami kupili i očistili pa se danima sušila šireći smrad ispred gradilišta. Unutra je bilo pravo sedlo za odmor umornih kauboja, šank, zastave američkog Sjevera i Juga koje su nabavili u Londonu, tjeralice za zločincima... A da ugođaj bude potpun, otišli su u željeznicu i od njih dobili originalne željezničarske lampe pa je unutrašnjost izgledala baš kao na Divljem zapadu: saloon u teksaškoj zabiti na kraju željezničke pruge. Nakon četiri mjeseca rada došlo je vrijeme za otvaranje, a lukavci Albert i Vlaho dan prije pravog otvorenja imali su ono – probno. Za uzak krug prijatelja i svih onih koji su im pomagali. Došlo je 500 ljudi, a kako su vlasnici bili u financijskoj stisci, uzvanicima su rekli da im za otvaranje ne donose nikakve darove nego – čaše iz kojih će piti. I idućeg su dana na pravom otvorenju imali 500 čaša. Na poziv i uz logistiku Pere Zlatara i Plavog vjesnika, tada izuzetno moćnog medija, na otvorenje su došli svi koji su u tom trenutku u gradu nešto značili; estradnjaci, televizijski ljudi, sportaši, novinari... Bio je to događaj godine koji je jasno govorio o Perinoj i snazi njegova Plavca.
Saloon je u samo nekoliko mjeseci postao toliko "in" mjesto da nitko iz bijelog svijeta više nije mogao doći u Zagreb a da ga domaćini na kraju dana ne odvedu na Tuškanac. Među prvim slavnim strancima 18. lipnja u klubu su bili članovi benda Blood, Sweat & Tears, koji su u Zagrebu, posredovanjem američkog State Departmenta, održali koncert pred 5000 fanova. Obogaćujući program Saloona Plavac je u ožujku 1972. godine u klub prebacio svoj tradicionalni izbor "Najdosadnije lice domaće televizije", na kojem su se slavodobitnicima dodjeljivali jastuci kako bi ih mogli staviti pred glavu kad zadrijemaju pred ekranom od dosade. Na tom petom, ali prvom izboru održanom u Saloonu pobijedili su Dunja Lango, Mića Orlović i Stjepan Jimmy Stanić. U klubu su posredovanjem Taxija za Babilon, najpopularnije radijske emisije u bivšoj državi, odnosno njihovih autora Voje Šiljka, Dobroslava Silobrčića i Zvonka Zmazeka, koji su odlučili emisiju snimati uživo sa šanka Saloona, dolazile neke od najvećih zvijezda tadašnje Europe, poput glumice Simone Signoret i šansonijera Yvesa Montanda. Zbog svega toga Saloon je u prve dvije godine nakon svog otvaranja renoviran i proširivan čak šest puta, kako bi mogao primiti tolike goste, a najveće je proširenje dobio 1979. kada je "narastao" s početnih 80 na čak 320 četvornih metara bez hodnika i garderobe.
Nije baš sve sedamdesetih bilo bajno, jer 1974. u medijima je najavljen zakon o diskoklubovima u kojima se, kako su pisali, "kvari zdrav duh socijalističke omladine kroz dekadentnu glazbu iz trulih kapitalističkih zemalja". Takvim stavovima partijskog režima usudio se proturječiti tek Igor Mandić, koji je u svojoj kolumni, među ostalim, napisao: "Sve u svemu, ako netko danas diže svoj glas protiv diskača u principu, onda je to glas beznadna nerazumijevanja suvremenog svijeta i moralizatorskog odnosa prema mlađim generacijama". Ipak, i to, kao i napad tada jako popularnog mladenačkog lista – Poleta – koji je uslijedio nakon što novinaru istog lista nije dopušteno da u Saloon uđe u tenisicama jer je dress code ipak bio strogo propisan – Vlaho i Albert preživjeli su poput pravih Dubrovčana kojima je diplomacija u genima.
Bili su to počeci, a u godinama koje su slijedile uslijedilo je toliko priča i anegdota da ne bi stale na stranice nekoliko punih novina, a ne na ova tri lista teksta. Primjerice, sjajni glazbenik Boško Petrović pristao je doći u Saloon pod uvjetom da njemu i članovima benda daju da popiju pića koliko god mogu. Popili su toliko da su im drugi put Vlaho i Albert dali izdašan honorar, ali ograničili broj pića koje mogu popiti "za badava" na – tri. Tu je dakako i poznata priča o Đorđu Balaševiću, koji je 1980., dok je služio vojni rok u vojarni u Novom Zagrebu, dobio kratak izlazak u grad tijekom kojeg je poželio otići u Saloon. Došao je pred klub dok je unutra svirao njegov hit "Mirka", ali zaštitari ga nisu pustili jer je bio obučen u vojnu uniformu. Uz živu glazbu, osamdesete je u Saloonu obilježio i sport. Tradiciju redovitih dolazaka u klub na Tuškancu, koji su dan nakon otvaranja pokrenuli košarkaši Lokomotive, u drugom desetljeću nastavili su nogometaši Dinama, posebice 1982., kada su postali prvaci. Osamdesetih su Saloon pohodile brojne hollywoodske zvijezde, ponajprije posredstvom Jadran filma, koji je u to vrijeme izrastao u jedan od najvećih filmskih centara Istočne Europe. Naš glavni grad pohodili su Ali MacGraw, nominirana za Oscara, Richard Chamberlain, u nas znan kao dr. Kildare iz poznate televizijske serije, vragolasti Jackie Chan, koji je zaštitaru na ulazu darovao nunčake, Telly Savalas, koji je 1987. snimao "Dvanaest žigosanih"... Bio je tu i možda i najpopularniji skijaš svih vremena, Šveđanin Ingemark Stenmark, zatim članovi slavne engleske reggae grupe UB40... "Dečki su zauzeli plesni podij i zabavljali druge goste pokrivajući uši rukama dok je svirala njihova glazba", izvještavao je tada tjednik Start. Kasnije je Goran Ivanišević pred klub došao u trenirci, a zatim se sakrio iza stabla i čekao da iz Saloona izađe Severina, fotoreporteri su zabilježili tada mlađahnog Zvonu Bobana kako s neskrivenim divljenjem gleda u nešto starijeg Dražena Petrovića... Devedesetih je pokrenut i legendarni rock session Ruby Tuesday, na kojem je nastupalo više od 80 poznatih bendova i pjevača iz cijele bivše države, a čak je i Oliver Dragojević tražio da jednog utorka nastupi kako bi ljudi vidjeli da je pjevački zanat ispekao kao mladi roker, da nije samo pjevač dalmatinskih pjesama. Zanimljivo, čistačica Marija jedne je večeri, točnije jutra početkom devedesetih Olivera istjerala iz kluba uz riječi: "Slušaj, ti s naočalama, ti ćoro, može te biti sram koliko si popio, a poznat si mi odnekud. Ajde, popij što imaš do kraja i marš van!" Stat ćemo s anegdotama, jer kao što smo već spomenuli, previše je toga i za tri knjige, a ne za tri novinske stranice. A sigurni smo da će se neke nove ispisati već ovog četvrtka, kada će čast da postanu novi kumovi Saloona dobiti Ana Rucner i Boris Novković.
– Za mene je Saloon podsjetnik na vremena kad smo se stvarno znali zabavljati. Plesali smo, smijali se i družili. Bez mobitela i interneta. To je bitno naglasiti jer je upravo ta mala spravica, po mom mišljenju, promijenila sve. U Saloon sam izlazila kao studošica, u jednom kraćem periodu svog života, ali jedinom što se tog tipa izlazaka tiče, a to je bilo u dobi od moje 19. do 21. godine. Ali izlazila sam gotovo stalno, utorkom, srijedom i vikendom. Točnije, kad god bi Saloon imao svoje večeri, a bilo je raznih tematskih partyja. To mi je bio jedan od najljepših perioda u mladosti. A najveća fora bilo je nakon izlaska otići ispred Saloona kod Mileta na hot dog, ako bi nam ostalo novca za to. Tada nije bilo puno izbora, ali je i taj jedan bio pravi! Jer je bio jedini – govori Ana Rucner, koja će, zajedno s Borisom, prijelazne ključeve Saloona dobiti od prošlogodišnjih kumova – Vlade Kalembera i Zdenke Kovačiček. Samog Novkovića poziv da postane kumom poprilično je iznenadio.
– Nekako se nisam nadao da će mi biti ukazana ta čast iako sam dugi niz godina bio gost u Saloonu, pa čak i izvodio neke od svojih koncerata, najviše tamo krajem osamdesetih pa do polovine devedesetih godina. Bilo je to sjajno mjesto koje je na neki način podarilo identitet čitavom gradu i generaciji i koje nas je spajalo kroz brojna lijepa druženja. Muvanjem oko Saloona mogao se dobiti generalni presjek kompletnog društvenog života Zagreba i Hrvatske, a to slobodno mogu reći jer su tamo uvijek bili ljudi iz raznih sfera društvenog, kulturnog i sportskog života. Stalno su se vodili interesantni razgovori i dolazilo je do zanimljivih interakcija. Bio je to odraz jednog drukčijeg, možda i ljepšeg vremena i načina života i zato mi je bilo izuzetno drago kada sam dobio ovaj poziv od Mare i njegova oca, koji još uvijek tako emotivno paze na Saloon i legendu o njemu – zaključio je Boris Novković.
Nadamo se da će se u očuvanje te priče uključiti i Grad Zagreb jer, iako zvuči kao fraza, Saloon doista nije samo klub, on je duša metropole koja će zauvijek živjeti u srcima mnogih.
Otvori KEKS Pay
