Pod naslovom “Probijena Učka!” te crno-bijelom fotografijom umornih ali zadovoljnih radnika koji su toga dana “pružili ruke jedni drugima kroz otvor tunela”, kako stoji na naslovnoj stranici, Večernji list je 11. svibnja 1978. godine popratio nedvojbeno najvažniji građevinski pothvat u političkom i društvenom životu Istre u drugoj polovici 20. stoljeća.
Večernjakovi reporteri bili su na gradilištu i četiri dana poslije, u prigodi svečanog otvaranja, kada se ispred netom probijenog tunela Učka okupila društvena i politička svita toga vremena. Osim tadašnjeg predsjednika Josipa Broza Tita, koji je u prigodnom govoru “čestitao graditeljima”, kako navodi Večernji, okupljenima su se obratili i predsjednik vlade Socijalističke Republike Hrvatske dr. Jakov Sirotković te predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Veselin Đuranović. Bili su ondje svi iz redova države i Partije koji su u to doba nešto značili, poput Milke Planinc, Azema Vllasija, Petra Flekovića, Ive Margana te delegacije svih općina iz regije kao i visoki vojni predstavnici iz ondašnje JNA.
Večernjakov fotoreporter F. Morić zabilježio je i prolazak prve kolone automobila koju je, dakako, predvodio crni mercedes Josipa Broza. Samo nekoliko sati uoči dolaska visokih gostiju, uklonjen je i posljednji kamen koji je dijelio Istru od matice zemlje. Naime, tunel je djelomično probijen nekoliko dana prije svečanosti, no ostavljen je dio kamena kako bi se za svečanosti simbolično aktivirala posljednja mina.
Politička konotacija
A svečanost probijanja tunela podudarila se, ne bez razloga, s proslavom 35. godišnjice priključenja Istre, Rijeke, Zadra i otoka Jugoslaviji. Probijanje planinskog masiva Učka za stanovništvo Istre ponajprije je značilo olakšanje svakovrsne komunikacije s ostatkom države, ali je imalo i simboličnu i političku konotaciju povezivanja hrvatskog teritorija. Projekt izgradnje tunela, naime, odvijao se u izrazito turbulentnim godinama u Jugoslaviji, a kraće vrijeme, za trajanja Hrvatskog proljeća, kada se projekt klasificiralo kao “nacionalistički”, prijetilo mu je i gašenje.
Kako u svom znanstvenom radu “Izgradnja tunela Učka” navodi istarska povjesničarka Paola Marinčić, nakon Drugog svjetskog rata Jugoslavija je bila pogođena gospodarskom, financijskom i demografskom krizom, a kao jedan od društvenih prioriteta nametnula se modernizacija i infrastrukturna obnova. Modernizacija prometnica u svijetu zahtijevala je da i u Hrvatskoj, u ovom slučaju Istri, dođe do promjene cestovne mreže – u cilju okretanja Istre turizmu. Ključni dokument, Regionalni prostorni plan Istre donesen je 1968. godine, a snažan politički argument za početak gradnje bilo je političko povezivanje istarskog teritorija s maticom zemljom, o čemu svjedoči i posveta Josipa Broza Tita graditeljima tunela: “Izgradnjom tako značajnog privrednog objekta vi ste na najbolji način obilježili 35-godišnjicu sjedinjenja Istre i Primorja s Jugoslavijom.”
Dogovorom općina Istre i Rijeke te predstavnika Socijalističke Republike Hrvatske i mjerodavnih tijela te stručnih institucija nakon višegodišnjih rasprava u Opatiji je 1970. kao optimalno rješenje prihvaćeno svladavanje masiva Učke na pravcu Lupoglav – Matulji izgradnjom tunela kroz Učku u dužini od pet kilometara na koti 500 metara nadmorske visine. Za nadziranje cijelog pothvata osnovan je Koordinacijski odbor za izgradnju tunela kroz Učku, kojim je predsjedao Anton Bubić, kao i poduzeće za izgradnju Učka Pazin, na čijem je čelu bio direktor Aleksa Ladavac. Izrada studije opravdanosti i tehničke dokumentacije povjerena je Institutu građevinarstva Hrvatske iz Zagreba. Kako bi dale djelomičnu financijsku potporu realizaciji tog projekta, istarske općine raspisale su općenarodni zajam, a Rijeka je sufinancirala komercijalnim zajmom Riječke banke. Početkom 70-ih obavljeni su opsežni pripremni radovi te je nakon osiguranja ukupnih financijskih sredstava 1976. s poduzećem Hidroelektrom iz Zagreba i s kooperantom Konstruktorom iz Splita naposljetku potpisan ugovor o gradnji tunela. Dakako, valjalo je osigurati i pristupne ceste. S riječke strane radilo se o 2,5 kilometara, dok je s istarske strane bilo potrebno 1,3 kilometra pristupnog puta.
Prilikom izvođenja pripremnih radova trebalo je sagraditi naselje za radnike kako bi što lakše i brže dolazili na gradilište. S obje strane sagrađena su radnička naselja u koja se moglo smjestiti više od 500 radnika, o čemu je u svojim reportažama izvještavao i Večernji list. Radničko naselje bilo je dobro opremljeno: u svojim nastambama radnici su imali struju, vodu, sanitarnu opremu i posebno uređenu kuhinju, po sistemu samoposluživanja. Radnici koji su sudjelovali u izgradnji tunela radili su u tri smjene i nisu imali mogućnost odlaska svojim obiteljima. Projekt je bio vremenski određen i bilo je nužno završiti ga u precizno određenom roku. No, radnici koji su imali obitelj mogli su je dovesti na gradilište i živjeti zajedno sve do završetka projekta izgradnje tunela. Po djecu je svakog dana dolazio autobus i vozio ih do škole u Poljanama, a radničke obitelji živjele su u garsonijerama koje su se nalazile u sklopu nastambi. Rijetke trenutke slobodnog vremena radnici su provodili u društvenim prostorijama radničkog naselja. Jedini društveni život bio je televizorom koji je barem imao odličan signal jer se televizijski toranj uzdizao – upravo na Učki.
U početku je na tunelu radilo oko 120 ljudi zaposlenih u Hidroelektri, koji su obavljali radove na istarskoj strani, dok je s riječke strane radilo 40-ak radnika splitskog Konstruktora. Probijanje tunela dugog 5062 metra trajalo je dvije godine, od 1976. do 1978., i nije bilo lako. Radnici su imali problema s miniranjem pojedinih dijelova stijene koja je na nekim mjestima bila iznimno čvrsta, dok je na drugima bila laporastog tipa. Tijekom probijanja naišli su na velike prostore poput špilja koji se danas protežu uza sam tunel.
Svečanost otvaranja
Usprkos brojnim teškoćama tehničke, pa i financijske prirode, tunel Učka službeno je pušten u promet 27. rujna 1981. godine. Tom prigodom na Učki je upriličen i “veliki narodni zbor”.
Svečanosti su, kako to već u tim prigodama biva, ponovno nazočili predstavnici vlasti SR Hrvatske, predstavnici Zajednice općina Rijeka te izaslanstva iz cijele zemlje, ali i više od 15.000 uistinu razdraganih građana. Tunel je, zajedno s prilaznim cestama, presijecanjem vrpce, pustio u promet član Predsjedništva SFRJ Vidoje Žarković. I opet je ovaj građevinski pothvat morao biti uvezan s politikom te se ovoga puta puštanje tunela u promet, nimalo slučajno, poklopilo s 38. godišnjicom pazinskih odluka o sjedinjenju Istre i ostalih novooslobođenih krajeva s ostatkom Jugoslavije pa i 40. godišnjicom ustanka. I o tom događaju pisao je Večernji list, u broju od 28. rujna 1981. godine, kada naslovnicom dominira naslov “Otvoren tunel kroz Učku”.
U kojoj je mjeri riječ o politički osjetljivoj temi govori i oprema teksta, koja naglašava kako je “brojnim svečanostima obilježena i 38-godišnjica sjedinjenja Istre s maticom domovinom”. Izvještaj na dvije stranice govori i o “prvim posjetiteljima u velebnom pazinskom spomen-domu sjedinjenja i slobode”, a u opremi teksta naglašeno je kako je Istra “kao dio Socijalističke Republike Hrvatske i SFRJ u poslijeratnom razdoblju doživjela svoj istinski materijalni i duhovni preporod”. Kada se razišla svita i kada su se novinari vratili u svoje redakcije, postupno su završeni i manje zahtjevni poslovi, poput uređenja okoliša duž pristupnih cesta.
Svečanim puštanjem tunela u promet zaokružen je višegodišnji proces njegove izgradnje, pa je od toga dana tunel Učka na usluzi svim građanima, ali i na vječni ponos svojim graditeljima.
zar se tada nešto radilo, gradilo? Tko sada naplaćuje prolaz kroz tunel napravljen 81-ve? Kome ide lova? Koja je uloga Šarunića i njegove kuće u Švici? ....Neka smo mi svoji na svome...