Nixon ipak odstupa, objavio je Večernji list na naslovnici 8. kolovoza 1974. godine. Toga dana, međutim, uredništvo je, zbog mjera opreza s obzirom na to da je bila moguća i dezinformacija, uz naslov umetnulo i znak pitanja ili upitnik. Jer, vijesti koje su u to vrijeme stizale iz Washingtona bile su na trenutke proturječne, pomalo kaotične, kako i ne bi kada je bila riječ o mogućem odlasku najmoćnijeg političara na svijetu, predsjednika SAD-a. Da se to iščitati i iz izvještaja objavljenog toga dana, kada se uredništvo Večernjeg lista oslanjalo na prilično suzdržane informacije pristigle iz ondašnje savezne agencije Tanjug, čiji dopisnik javlja: “U jeku pojačanih glasova iz vlastite stranke, kongresnih krugova i štampe da podnese ostavku, predsjednik Nixon je na prekjučerašnjoj sjednici vlade još jednom odbio prihvatiti takav izlaz iz sadašnje krize”.
Provalnici u crnim odijelima
Drugi izvor informacija, londonski Times, koji im je bio i puno konkretniji, pod naslovom “Sve je završeno” naveo je: “Danas više nije pitanje hoće li predsjednik Nixon otići, dilema je samo u tome kada će se to ostvariti i kako. S Nixonom je svršeno, o tome više ne može biti sumnje”.
Toga dana malo tko se u medijskoj industriji, osim Britanaca, usudio prognozirati Nixonov pad. Politička sudbina američkog predsjednika Richarda Nixona toga je dana još visjela o koncu, ali ne zadugo. Već sutradan sve su pretpostavke potvrđene pa Večernji 9. kolovoza 1974. godine na naslovnici donosi: “Nixon otišao!”, uz nadnaslov “Dramatičan epilog afere Watergate”. Također, objavljena je i informacija o novom, 38. američkom predsjedniku Geraldu Fordu te o kandidatu za potpredsjednika Nelsonu Rockefelleru.
Pet dana poslije Večernji prenosi analizu newyorškog Timea o pozadini Nixonove ostavke. A na ostavku ga je, kako se navodi, “nagovorio državni sekretar Henry Kissinger”. “List piše da je Nixon prošle srijede zatražio od Kissingera da u ponoć dođe hitno u Bijelu kuću. Kissinger je bilo uvijeno, bilo otvoreno nagovarao Nixona da podnese ostavku. Time također piše da su se na svim sastancima vođa Predstavničkog doma i Senata, koji su prethodili Nixonovoj ostavci, Kissinger i Nixonov šef kabineta Bijele kuće general Alexander Haig zalagali da se Nixon ipak povuče čista obraza, bez kasnijeg sudskog progona”. No, za istinu, za pravu pozadinu Nixonova pada, poznatog i kao “afera Watergate”, proći će godine, pa i desetljeća.
Bio je 17. lipnja 1972. godine kada su dvojica novinara Washington Posta Bob Woodward i njegov kolega Carl Bernstein dobili zadatak da napišu izvješće o provali u izborni stožer američke Demokratske stranke u hotelu Watergate. Na prvi pogled bila je to provala poput mnogih koje su se u glavnom gradu Sjedinjenih Američkih Država događale svaki dan. Ali, kada se doznalo da su provalnici povezani s najvišim tijelima američke vlasti, provala je postala iznimno zanimljiva.
“Sjedio sam u sudnici kad su doveli tu petoricu provalnika. Svi su bili odjeveni u crna odijela. To mi je odmah bilo čudno. Provalnici ne hodaju okolo u odijelima. A kad je jedan sucu rekao da radi u CIA-i, shvatio sam da nešto ne štima. Sve je smrdjelo, i to jako. Nisam znao kamo će me to odvesti, ali slijedio sam trag, tjednima, mjesecima, na kraju i godinama”, rekao je godinama poslije Woodward o počecima Watergatea. Drugim riječima, novinari su povezali da je u sjedište Demokratske stranke provaljeno da bi se otkrile njihove tajne informacije koje bi mogle pomoći Nixonu u osvajanju još jednog predsjedničkog mandata.
Afera je počela serijom članaka Boba Woodwarda i Carla Bernsteina kojima su razotkrili Nixonovu zloporabu američkih tajnih službi. Iznimno bi teško bilo novinarima u korumpiranom okruženju doći do ikakvih relevantnih informacija da nisu imali tajni izvor informacija koji je dobio naziv Duboko grlo prema kultnome pornografskom filmu. Woodward i Bernstein su se s njim svakodnevno nalazili u podzemnoj garaži u sitne sate. Kad bi se Woodward trebao naći sa svojim izvorom, signalizirao bi mu to pomicanjem tegle s cvijećem u kojoj je bila crvena zastavica na svojem balkonu.
Istodobno sa serijom članaka u Washington Postu, FBI je istražio i otkrio povezanost novčanica pronađenih kod provalnika i crnog fonda Odbora za reizbor predsjednika, službene organizacije Nixonove kampanje. Iduće godine objelodanjeni su novi dokazi, a među njima i svjedočanstva bivših zaposlenika Nixonove kampanje koji su ispričali i da Richard Nixon snima sve razgovore u uredu predsjednika. Nakon duge pravne bitke Vrhovni sud presudio je da Nixon mora predati snimke tih razgovora vladinim istražiteljima. Snimke su otkrile da je Nixon pokušavao skriti provalu i da je pokušao iskoristiti državne dužnosnike kako istraga ne bi dovela do njega.
Bilo je tu svega: iznude, podmićivanja, prisluškivanja telefona, uništavanja dokaza, poreznih prijevara, korištenja tajnih agencija i novca građana u privatne svrhe. Dvije godine nakon objave prvog teksta u Washington Postu, 8. kolovoza 1974. godine, Nixon je postao prvi i posljednji američki predsjednik koji je odstupio s dužnosti, sljedećim riječima: “Dobra večer. Ovo je 37. put da vam se obraćam iz ovog ureda u kojem su donesene mnoge odluke koje su oblikovale povijest naše države”.
Afera Watergate pamti se kao jedna od najvećih kriza demokracije u povijesti. Nakon nje novinari su postali istinske zvijezde, a interes za novinarstvo znatno je porastao. O ovim dramatičnim događajima 1976. snimljen je i glasoviti film “Svi predsjednikovi ljudi” s Robertom Redfordom i Dustinom Hoffmanom u glavnim ulogama, koji je Boba Woodwarda i Carla Bernsteina ponovno vratio u fokus javnosti.
Nixon i pet ratova
Zanimljivo je bilo čuti što je, desetljećima poslije, novinarski dvojac imao reći o aferi koja je srušila predsjednika. Te 2012. na portalu Washington Posta objavljen je njihov zajednički tekst pod naslovom: “Četrdeset godina poslije Watergatea: Nixon je bio čak gori nego što smo mislili”. U tekstu navode kako je, za svojeg gotovo šestogodišnjeg mandata, koji je počeo 1969., Nixon pokrenuo i direktno upravljao s pet uzastopnih ratova: protiv onih koji su se protivili ratu u Vijetnamu, protiv medija, protiv demokrata, protiv pravosudnog sustava i protiv same povijesti. Već nakon prve godine Nixonova mandata praktično je odobreno CIA-i, FBI-ju i odredima vojne obavještajne službe da intenziviraju elektroničko praćenje i prisluškivanje pojedinaca, što je uključivalo presretanje pošte i davanje odriješenih ruku policiji za obavljanje premetačina bez restrikcije. Sve je to, napisali su tada, rezultiralo formiranjem posebnog “niksonovskog ponašanja”, koje se ogledalo u spremnosti da se ogluši o vladavinu zakona zbog političkih ciljeva i spremnosti na prljave igre zbog otkrivanja tajni oponenata, a što je bio organizacijski princip njegova predsjednikovanja. Novinari Washington Posta zaključuju da je politička sabotaža bila metoda djelovanja Bijele kuće u vrijeme Nixona, godinama prije otkrivanja afere Watergate.
Njezini glavni protagonisti već dugo nisu među nama. Premda se očekivalo da će Nixon nakon izlaska iz Bijele kuće biti predmet kaznenog progona, novi predsjednik Gerald Ford je 1974. godine donio tada prijepornu odluku kojom se na bivšega predsjednika primjenjuje abolicija, no umro je 1994. osramoćen, s reputacijom najomraženijeg političara. Duboko grlo Mark Felt doživio je duboku starost i umro u 95. godini. No, Bob Woodward i Carl Bernstein i dalje rade svoj, novinarski posao. Ovaj potonji piše blog na stranicama The Huffington Posta, dok Woodward još radi na uredničkim dužnostima u svojoj matičnoj redakciji Washington Posta. I danas je ikona i uzor mladima u novinarskoj branši.
Koji će biti epilog afere patergate? O tome ni riječi...