Naslovnica Večernji 60 Priče

Večernjakova ekipa prva uz vlak smrti. Razmjeri katastrofe zbrajali su se danima i tjednima

Katastrofa na zagrebačkom kolodvoru bila je najveća željeznička nesreća, a vlak koji je iskočio iz tračnica u smrt je poveo 153 osobe
03. travnja 2019. u 16:24 4 komentara 9143 prikaza
Željeznička nesreća na zagrebačkom Glavnom kolodvoru
Foto: Večernji list
Pogledajte galeriju 1/7

Više od 100 mrtvih, vrištalo je s naslovnice Večernjeg lista u prvom izvještaju nakon stravične željezničke nesreće na zagrebačkom Glavnom kolodvoru. I još: “Najveća nesreća u povijesti jugoslavenske željeznice”. I bila je. Razmjeri katastrofe zbrajali su se danima i tjednima nakon što je tog vrelog ljeta, 30. kolovoza 1974. godine, međunarodni ekspresni vlak 10410, koji je prometovao na relaciji Atena – Zagreb – Dortmund, točno u 22 sata i 33 minute iskočio iz tračnica pri brzini od 104 kilometra na sat i za sobom odveo u smrt, ispostavit će se, 153 osobe, a 90 ih je teže ozlijeđeno.

PODVIG U SVEMIRU Čovjek na Mjesecu, Večernji u budućnosti

Straža i Cajzek bili su prvi

Istraga će ustanoviti i to da je “vlak smrti”, kako su ga nazvali, otpočeo svoj smrtonosni ples već na 60-ak kilometara od Zagreba, na jednom zavoju između željezničkih stanica Ludina i Novoselec, gdje je kompozicija projurila brzinom od čak 106 km na sat, čak 30 kilometara iznad ograničenja. No, uvertira u tragediju otpočela je već na nadvožnjaku u Držićevoj, nedaleko od Autobusnog kolodvora. Ondje je pad pruge iznosio 6,85 promila, pa su vlakovođe počeli kočiti, no prekasno. Do kritičnog zavoja preostalo im je samo još 250 metara tračnica. Pri brzini od 104 km na sat tom vlaku trebalo je najmanje između 500 i 550 metara zaustavnog puta kako bi smanjio brzinu na propisanih 50 km na sat. Na zavoju su od snažnog pritiska popucale kuke između nekih vagona, ponajprije između prvog vagona i lokomotive, pa kompozicija više nije bila stabilna kao u redovitoj vuči. Do tragedije je preostalo nešto manje od 10 sekundi. Oslobođena vuče, lokomotiva je i dalje vrtoglavo jurila. Kroz skretnicu je prošla brzinom od 98 km na sat, no vagoni, sagrađeni prije Drugog svjetskog rata, nisu mogli izdržati. Katastrofa na istočnom ulazu u Glavni kolodvor bila je neizbježna. Među prvima, na mjestu nesreće našli su se reporter Mladen Stražimir i fotoreporter Pavao Cajzek, obojica legende hrvatskog novinarstva.

Željeznička nesreća na zagrebačkom Glavnom kolodvoru | Autor : Večernji list Foto: Večernji list

“Možda desetak minuta prije nesreće izišao sam iz kupea da malo protegnem noge u hodniku. Tu sam našao suputnika s kojim sam popušio cigaretu. Odjednom, naš vagon postao je kao brod i počeo se jako ljuljati. Zagrlili smo se da ne padnemo. Tada je počeo pakao. Vagon se prevrnuo, ali nastavio je klizati bočnim dijelom, gdje su prozori. Iz kupea, u kojem nas je bilo sedmero, začuo se vrisak i zapomaganje. Konačno, sve je stalo, i počeo nas je gušiti dim. Vrata kupea nisu se dala otvoriti, pa smo razbili staklo i ušli. Prišao sam supruzi Dragici i počeo je izvlačiti. Na moj užas vidio sam da ne pokazuje znakove života. Mislio sam da je onesviještena, no nažalost bila je mrtva. Sjedio sam pokraj njezina tijela i tek tada spoznao da je raskomadana. Više nisam imao snage pomoći drugima”, svjedočio je putnik Milan Ivoš našem novinaru Mladenu Stražimiru.

Prvi žiri za natječaj Kratke priče Večernjeg lista Večernjakov 60. rođendan Vjerni čitatelj bio je Krleža, ali priču nije napisao jer je rekao da je on za epske forme

Tek godinama kasnije, kada je Stražimir, za potrebe HTV-ova dokumentarca o njemu, nazvanom “Tragom zločina“, ispričao sjećanje na tešku nesreću na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, postalo je jasno zašto je još dugo poslije te tragedije u redakciji stoput ponovio: “Te je noći tamo trebao biti streljački vod““, o čemu je 2016. pisala dugogodišnja glavna urednica Večernjeg lista Ružica Cigler. “Stražimir, legendarni Večernjakov novinar, čak i godinama poslije smrti sinonim za crnu kroniku na ovim prostorima, bio je strašno ljutit što su, još dok su liječnici na peronima previjali ozlijeđene putnike, a bolničari Hitne, vatrogasci i građani dragovoljci iznosili mrtve, po vagonima haračili lešinari tražeći i odnoseći sve vrijedno što su našli – devize, nakit... Puno je ženskih torbica i muških novčanika bilo razbacano po vagonima ili odbačeno pored slupanog vlaka. Za Stražu, tako su ga zvali i oni koji su ga samo jednom sreli, bio je to neoprostivi grijeh”, piše Ružica Cigler.

Željeznička nesreća na zagrebačkom Glavnom kolodvoru | Autor : Večernji list Foto: Večernji list

“Napokon smo iz filma ‘Tragom zločina’ doznali razlog njegovoj prejakoj reakciji. Ispričao je da ga je negdje oko četiri ujutro probudio telefon. Javio mu se dispečer Hitne pomoći i rekao da smjesta ide na Glavni kolodvor. Mladen Stražimir ispričao je u filmu kako je sjeo u svoju “Škodu ili Simcu”, nije se sjećao više (bila je to ipak Simca) i ravno na kolodvor. Na ulazu je sretao policajce, liječnike, bolničare, vatrogasce, sve pod užasnim stresom, rekao je, i nitko mu nije znao reći što se zapravo dogodilo, pa se priključio doktorici Dubravčić koja je provjeravala ima li preživjelih. Išli su iz vagona u vagon, svuda mukla tišina, a onda je u jednom Straža začuo dječji plač. S baterijom je krenuo tragom zvuka. Za njim i dr. Dubravčić. Stigavši do mjesta odakle je plač dolazio zatekli su ženu koja je puzeći ispruženih ruku prema djetetu taj čas preminula. Svašta je u novinarskom poslu doživio i vidio Mladen Stražimir, ali ta ga je slika tako potresla da je, ispričao je, doživio živčani slom. Liječnici su mu dali injekciju za smirenje i zahtijevali mirovanje, a Straža je već za jedan sat krenuo po peronima i vagonima. Negdje oko dva popodne uputio se u redakciju. Sliku iz vagona Straža je zakopao duboko u svoje sjećanje i do snimanja dokumentarca nije o njoj nikad pričao, a “zaboravom“ je, danas prepoznajemo, posve instinktivnom reakcijom spriječio da oboli od PTSP-a”, navodi Cigler.

Strašnoj nesreći svjedočio je i Večernjakov novinar Stipe Jolić. – Probio sam se do vlaka, a prizor me paralizirao. Tijela su bila masakrirana, krvi je bilo posvuda. Dugo nakon toga trebalo mi je da pojedem meso – prisjetio se kasnije kolega Jolić. Osim njega, reportaže i izvještaje o “vlaku smrti” pisali su i Ivo Radnić i Bojan Hlede.

Zadrijemali “minutu ili dvije”

Dogodine, u ožujku 1975. počelo je suđenje strojovođi Nikoli Kneževiću i njegovu pomoćniku Stjepanu Vargi, koji su lokomotivu oznake 661-216 potjerali 52 kilometra više od dopuštenog. Iz vlaka su, prema izjavama svjedoka, izišli dvadesetak minuta nakon nesreće. Odvedeni su u bolnicu, a onda pred vještaka.

Kako je ugašeno hrvatsko proljeće? Savka i Tripalo otišli su sa sjednice i u Večernjaku čitali što su rekli drugovi

– Razgovarao sam sa svakim posebno. Ni jedan od njih nije zaplakao niti je pokazivao ikakve osjećaje. Branili su se jedino rečenicom: Ničeg se ne sjećam – ispričao je kasnije vještak Dušan Matas Večernjakovim reporterima. Tek 15. dan suđenja priznali su da su zadrijemali “minutu ili dvije”. “Čovjeku koji to nije doživio teško je objasniti to drijemanje. Imao sam osjećaj kao da sam jednostavno bio odsutan”, rekao je Knežević pred sudom, gdje je otkriveno i to da su obojica strojovođa samo tri dana prije nesreće radila 45 sati bez prekida. U sudnici su sjedili i članovi obitelji mahom Srba i Hrvata koji su bili na privremenom radu u Njemačkoj. Nikola Knežević osuđen je na 15 godina zatvora, a Stjepan Varga na osam godina “jer biti strojovođa i pomoćnik nije isto”, kako je naglasio sudac Ilija Ivanić. Obojica su odslužila zatvorsku kaznu. Pomoćnik strojovođe Stjepan Varga umro je 1998. u Maču nedaleko od Zlatara. Večernjakovi reporteri prije deset godina pronašli su njegova sina.

– Robijao je šest godina u Lepoglavi i godinu dana u pulskom zatvoru. Bio je dobar čovjek i ta ga je nesreća potresla. Nakon što je izišao iz zatvora ponovno je primljen u Hrvatske željeznice. Dobio je mjesto šefa alatnice i više nikada nije vozio vlak. Kada je otišao u zatvor, mama se zaposlila da bi nas prehranila – kazao je Dragutin Varga.

Danas, propisi nalažu da ti radnici ne smiju raditi dulje od devet sati u dnevnoj smjeni i dulje od osam sati u noćnoj smjeni. Poginuli, a neidentificirani putnici pokopani su u zajedničkoj grobnici na Mirogoju o kojoj se brinu Hrvatske željeznice, a lokomotiva vlaka nazvanog vlakom smrti i danas se čuva u Hrvatskom željezničkom muzeju.

VISERA
EU FONDOVI
Inovacije: Radimo na razvoju robota koji će mnoge poštedjeti zamornog pretipkavanja podataka
  • Avatar lola lola
    lola lola:

    Zanimljive koincidencije 1954, 1964, 1974, velike katastrofe u Zagrebu.