Gotovo dva desetljeća većina navijača Dinama i oni sada već rijetki Zagrepčani koji si tepaju da su purgeri mahom su strpljivo podnosili jaranluk, kurvaluk, prostakluk, krkanluk, kretenluk, javašluk, jatakluk, tazbinluk u i oko voljenog kluba. Dinamo je u tom razdoblju od pojma viteštva, čak i prečesto gubitničkog, postao sve ono što nikako nije smio postati; provincija na kraju svakog plavog srca. Ploveći mutnim vodama sustava koji je omogućio nedefiniranost između javnog dobra i privatnog feuda, klub je izrastao u instituciju koja se najbolje mogla vizualizirati kroz gerontokratske eksponate u svečanoj loži, muzeju izgubljenih tradicija. U onom doslovnom smislu sva unutarnja nakaznost kolektiva iz mjeseca u mjesec sjajno se i svima pred očima manifestirala u evidentnom propadanju maksimirskog zdanja, stadiona koji je nekad bio stvarna katedrala hrvatskog duha, da bi se pretvorila u pečenjaru na periferiji iz koje se dimio zamamni miris mesa za prodaju.
Gospodar Dinamovih muha koje su se okupile oko naslućujućeg vonjavog im plijena postao je čovjek koji će godinama figurirati kao jedan od najvećih domoljuba i najuspješnijih poslovnih ljudi i koji je u startu vrlo dobro shvatio da poslovni pothvat u koji upravo kreće mora biti dobro utkan u sve pore hrvatskog društva; od politike, preko novčarskih krugova do pravosuđa. Majstor duplog pasa, a Zdravko Mamić je to neosporno bio, u tome je, strpljivo gradeći sve ono nabrojano u prvoj rečenici, precizno znao da sportski rezultat mora postati imperativ da bi se skrenula pozornost i opravdalo postojanje radi onog pravog posla; nakupca igrača.
U tu svrhu vrlo je pažljivo osvajao metar po metar prostora; nakon što je ovladao Dinamom, učinio je isto i sa HNS-om, a onda je nezaustavljivo metastazirao u društvene stanice koje su mu bile potrebne da bi organizam održavao u stanju inducirane kome. Uspio je i u namjeri da jedno zdravo rivalstvo između dva najveća hrvatska kluba, Dinama i Hajduka, a onda i između dva najveća hrvatska grada, Zagreba i Splita, pretvori u golo i naoko iracionalno neprijateljstvo, ali taj manevar bio je neophodan iz dva razloga; da bi lakše gospodario hrvatskim nogometom i da bi Dinamo postao jedini i ekskluzivni diler talentirane djece po svijetu. Uspjeh je polako počeo opijati čovjeka koji je novcem mogao dobiti svakoga i sve osim vlastitog statusa, jer s njime se rađaš i on je ili nije imanentan tvojoj ličnosti.
Trudeći se silno biti ono u čemu nije bio autentičan i pokušavajući nasilno prikriti stvarnu autentičnost za koju nije želio da se vidi, pretvarao se sve više u grotesknu figuru koja je dubok osjećaj subjektivnog nezadovoljstva zbog nepravednog i nikad dovoljnog vrednovanja vlastite umišljene veličine destilirala u frustraciju koju je praznila na nekoliko načina. Najprije javnim vrijeđanjem ljudi koji su njegovu suštinsku karakternu insuficijenciju doveli u najmanje pitanje. Svi se, na žalost, dobro sjećaju divljačkog napada na kolegu Igora Flaka, što je puna dvorana tada pokorno odšutjela, umjesto da su se solidarno svi ustali i okrenuli leđa čovjeku koji je svjesno ulazio u zapljuvano-oznojene ispade unaprijed riješen da ih sudski otplati kad mu novac i nije služio za drugo nego za penaliziranje i dokazivanje samog sebe.
Drugo doticanje dna bilo je preimenovanje NK Dinama u Građanski nogometni klub Dinamo. Kažu da se svatko kiti onime što osjeća da mu fali. Premda je Mamiću nedostajalo puno više od građanstva i premda bi za njegovu eru i skupštinski sastav bilo primjerenije da su klub nazvali Narodnjački nogometni klub Dinamo, do danas je ostalo ime kao podsjetnik da je od Dinama i Maksimira ostala arheološka razvalina koja će samo one s najokorjelijim pamćenjem podsjećati da se za Dinamo navijalo u urbanom ritmu. Svi znademo kako je završila Mamićeva era, tijekom koje su kroz interesni kal provučeni mnogi koje smo zvali legendama (ne i jedan čovjek), ali i kako je sam taj kal postao legendaran, te da je Zdravko Mamić kao pravi hrvatski domoljub, a oni su redovito takvi, u džepu imao pasoš rezervne domovine u koju se može skloniti. Mamić je u BiH pobjegao ponajprije da ne bi završio u zatvoru ljubljene mu Hrvatske, ali je pobjegao s gorčinom jer nije mogao vjerovati da će ga osuditi kvarni sustav koji je godinama hranio i bio uvjeren da je preduboko inkorporiran da bi ga se odrekli njegovi. Kada se to ipak dogodilo, bijesnim je konferencijama iz bosanskog zbjega, koje su postajale sve ispraznije, optuživao mnoge, ali i samog sebe, otkrivajući da pravda ne samo da je spora, nego je i skupa. Opisao sam ovu atmosferu da bih ukratko podsjetio koliko je vremena trebalo proći da se izgradi "hrvatska Ponzijeva nogometna shema" i u kakvom je stanju ostavljena institucija koju se nekada zvalo Dinamo. U međuvremenu je Dinamo osvojio prvenstvo koje nije smio osvojiti, pa je onda izgubio prvenstvo koje nije ni trebao osvojiti, da bi na koncu na čelo kluba došao Zvonimir Boban i tu počinje naša priča. Boban je unaprijed dočekan kao Houdini, čovjek koji će klub bačen u željeznom sefu na dno rijeke ne samo uspjeti otvoriti i izvući na površinu, nego će to učiniti odmah i svi ćemo iz tog sefa izaći suhi.
Premda ni u jednom trenutku niti u jednoj rečenici nije obećao čudo nego najavio proces, moglo se negdje u zraku osjetiti pritajeno zlo koje će svaki potez novog prvog Dinamovog čovjeka gledati s posebnom radoznalošću. Bilo je i previše onih koji su strepili da će možda uspjeti, bilo je i dosta onih koji su neutemeljeno očekivali da će Dinamo do početka prosinca već biti prvak Hrvatske (nekad je to bio i prije početka prvenstva), a da će do početka 2026. imati osiguranu završnicu Euro lige. No bilo je i onih koji su od samog starta shvatili da ono što Zvone u ovom trenutku radi nije da stvara momčad, nego da gradi klub. Ne od temelja, nego ih mora kopati u blatnjavom i močvarnom terenu. Boban nije imao privilegij da ga dočeka klub koji je obavio dobar dio tranzicije pa je zbog toga bio prisiljen upaliti "motorku" i porezati grane i korijenje otrovnih bršljana, bijelih imela i ostalih nametnika koji su se tijekom godina obavijali oko imena koje je nekad nešto značilo. Znao je i da Dinamo mora vratiti u srce Zagreba, ali i da srce Zagreba mora vratiti Dinamu. Ono čime je najviše zbunio i poklonike i protivnike jest potpuna promjena paradigme Dinamova postojanja iz "Dinamo mora pobijediti" u "Dinamo želi pobijediti".
Time je vratio nogometu filozofiju igre, a igri filozofiju ljepote u kojoj su i porazi njen sastavni dio. Klopp, kada je stigao u Liverpool, zatražio je strpljenje od pet godina unutar kojih će donijeti rezultate. Boban je kao željeni vremenski okvir postavio tri godine unutar kojih nije plan samo postići rezultate, nego napraviti ono s čime Klopp nije imao tolikih problema; stvoriti klub za sljedećih 20 godina, s puno manje novca na raspolaganju nego što ga je imao Klopp. Relacija Liverpoola i Dinama umnogome ne može biti ni približna, ali u previše točaka može biti simbolično slična. I dok je na startu sve izgledalo gotovo idilično, a Dinamo je s potpuno novom svlačionicom nizao i rezultate i dobre igre, s prvim porazima i neuspjesima odjednom se počela stvarati atmosfera koja je krenula sahraniti projekt i ljude koji ga nose prije i nego što su i mogli nazrijeti konture novog Dinama. Iz različitih moralnih zemunica počeli su izvirati opunomoćeni kritičari, mahom bivši zaposlenici ili honorarni tajni savjetnici Narodnjačkog kluba Dinamo i naslađivati se svakim golom koji su "plavi" primili. Boban bi bio kriv za svakog igrača koji je doveden i za svaki potez koji i ne bi napravio, a za klub je postala nepodnošljiva sramota izgubiti bilo koju utakmicu. Histerija se počela obavijati oko Maksimira. Jer proces stvaranja trebalo je spriječiti u startu i pretvoriti ga u neuspjeh premda bič uvijek puca na kraju.
Hoće li Dinamo ove sezone biti prvak države ili ne, hoće li primiti tri komada od Celte ili Betisa, to je manje važno od vizije koju zlonamjerni ne žele, a kratkovidni ne mogu vidjeti. Boban se upustio u avanturu za koju mu treba priznati hrabrost, jer to je ona situacija u kojoj čovjek koji prvi odluči proći kroza zid mora završiti krvav i prašnjav. Boban, na žalost, mora proći kroza zidove primitivizma, provincijalizma, nesportskosti, zlonamjernosti, interesa i kolektivnog kukavičluka da bi se tek nakon svega toga mogao naći na nogometnom terenu. Hoće li uspjeti od Dinama napraviti ono što želi? Za to nema nikakvih garancija, niti je Boban davao bombastična obećanja. Ono što je ustvrdio jest da će raditi najbolje što zna i da će znati povući potez odgovornog čovjeka ako u tome ne uspije. Da nije ovisnik o pozicijama pokazao je više puta, ali da ni on ni klub nisu zaslužili svako malo ritualna nabijanja na kotače javnosti koja se vlastite odgovornosti za stanje u Dinamu odrekla preko Bobanovih leđa, očekujući kukavički da on otkupi sve naše grijehe nečinjenja, to je posve jasno.
Dinamo će igrati bolje i slabije, pobjeđivat će i gubiti, oscilirat će više nego što bi pravi navijači željeli, ali ako ništa drugo, treba im dati barem manji segment vremena i kvantum tolerancije kojim se tako hrvatski pokorno trpjelo proteklo gazdinsko stanje. Svi smo rođeni u boli, a niti jedan uspjeh ne može biti doživljen bez muke i amplituda visina i ponora. Tako se i bruse najbolji. Sada kada je nedvosmisleno jasno da se radi u korist kluba, ispada da nitko ne smije imati strpljenja i dati priliku onima koji to čine. Zvonimir Boban je odavno odbio biti amblemom na bilo čijim mitomanskim dresovima, pokazavši da ostaje vjeran i dosljedan sebi i svojim idejama. Bez obzira na cijenu. Ono što sigurno znam jest da je Dinamo i Bobanova ideja i njegova dosljednost. I njegova infekcija. Ako nije dovoljno na čelu kluba napokon imati one koji će živjeti za Dinamo, a ne od njega, onda i sama ideja Dinama treba biti napuštena odmah. Avantura novog Dinama tek je počela i samo je zli i tupavi mogu odmah zaključivati. A jedino za što mu osobno ne bih ostavio ni minute vremena jest da promjeni ovo nakaradno ime Građanski nogometni klub u jednostavno Nogometni klub Dinamo. Jer građanski je ionako postao onoga trenutka kad se Zvone vratio u Maksimir.
Otvori KEKS Pay
