U redovima danskog Midtjyllanda Dinamo će u četvrtak u 21 sat u Herningu dočekati hrvatski reprezentativac, 28-godišnji Martin Erlić. Martin je kršan, pošten, neiskvaren momak iz Tinja, mjesta u Ravnim kotarima, i nikada nije krio da je u duši hajdukovac, ali mnogi vjerojatno i ne znaju da je Erlić kao dječak bio igrač Dinama. Podsjetio nas je na to dugogodišnji skaut Dinamove škole Igor Gabrijelić, čovjek koji je u proljeće 2009. godine i otkrio Martina Erlića i u njemu prepoznao potencijal za Dinamo.
– Erlića, koji je tada igrao za limače Raštana, uočio sam na turniru u Gospiću. I tada je bio obrambeni igrač, a uz njega izvrstan dojam ostavio je i napadač Branimir Smokrović. Obojicu smo bili pozvali u Zagreb te su za Dinamo nastupili na tradicionalnom Trešnjevkinu turniru. Na njemu je tu momčad vodio trener Adino Mustedanagić – rekao nam je Gabrijelić.
Adina Mustedanagića pronašli smo u – Bakuu. Tamo je zaposlenik kluba Sabah, a kada smo mu spomenuli ime Martina Erlića, odmah se sjetio nadarenog dječaka kojega je upoznao prije 17 godina.
– Martin i Branimir Smokrović bili su naši gosti na Trešnjevkinu turniru, odnosno došli su k nama na probu. Da, ja sam ih vodio na tom turniru, bila je to momčad Dinamova najtalentiranijeg godišta ikada, dječaci rođeni 1998. godine, i sve sam ih ja selekcionirao: Šempera, Moru, Brekala, Kalaicu, Soldu, Majera... Pa i Erlića i Smokrovića; obojica su mi se svidjela na prvu i procijenio sam da trebaju ostati u Dinamu. Tako je i bilo, ali ja ih nakon toga više nisam vodio – kazao nam je Mustedanagić.
U Zadru smo pak pronašli Branimira Smokrovića, nogometaša iz Gorice, mjesta u Ravnim kotarima, koji je 2009. zajedno s Erlićem došao u Dinamo.
– Martin i ja bili smo tada igrači maloga kluba, Raštana, i interes Dinama za nas dvojicu bio je pozitivan šok. Naravno da smo rado prihvatili poziv iz Zagreba, ondje smo skupa živjeli dok smo igrali u Dinamu. Što se mene tiče, ja sam u te dvije godine u Dinamu bio sretan, ne mogu o tom razdoblju svog života reći nijednu lošu riječ. Trener nam je bio Igor Cvitanović – kazao nam je Smokrović.
Koliko dugo ste bili u Dinamu?
– Dvije godine. Tada mi je bila ponuđena opcija ostanka u Dinamu uz plaćanje ili pak posudba u Lokomotivi. U toj dobi nisam baš bio oduševljen tim ponudama pa smo se razišli. Vratio sam se tada doma.
Jeste li i danas prijatelj s Erlićem?
– Da, prijatelji smo. Nije baš da se svaki dan čujemo, ali u kontaktu smo i imamo dobar odnos.
Kako gledate na Erlićevu karijeru?
– Napravio je veliku karijeru, svaka mu čast! Martin ima niz vrlina; uporan je, marljiv, posvećen nogometu. Čini mi se kako mu je u Dinamu bila ustanovljena neka ozljeda, a to ga nije pokolebalo, nego se nije predavao, nije odustajao i sve mu se isplatilo – zaključio je Smokrović, koji igra za NK Galovac i 1. županijskoj ligi i radi kao prodavač u trgovini boja i lakova u Zadru.
Martin Erlić nedavno je u intervjuu za Večernji list govorio o svom razdoblju u Dinamu.
– Živio sam u Brestju kod Sesveta, kod prijatelja svojih roditelja. Nikada nisam zakasnio na trening u Maksimir. Vozio sam se najprije autobusom, a onda tramvajem. Teta Ružica Valentić najviše se brinula o meni; a znate, nije lako tuđe dijete odgajati. Ona je bila jako stroga, no i sad sam joj zahvalan na tome. Nije mi davala nimalo "lufta"; odi s prijateljima, odi vamo, odi tamo... nego je znala kazati: "Martine, pitaj roditelje smiješ li ići van." A oni su govorili: "Pitaj tetu Ružicu." Ona je jako važna osoba u mom životu, ona mi je i kuhala, i spremala, i pazila na mene.
Je li to bilo sretno razdoblje vašeg života?
– Da, sretno, ali samo kad se sjetim tete Ružice. Sve ostalo – bilo mi je to najteže razdoblje u životu. Jer, tada sam jako mali otišao od kuće u drugi grad, a otac mi je znao reći: "Martine, ako te vidim da plačeš, vraćaš se iz istih stopa kući!" Tako ja nisam mogao zvati roditelje i plakati im ako me nešto mučilo, nego sam uvijek zvao sestre, braću, njima bih plakao. A ćaća nije znao za to. Pa sigurno mu ne bi bilo lako čuti kako mu dijete od 12 godina plače daleko od doma – kazao nam je Erlić, koji je nakon razlaza s Dinamom, zbog misteriozne ozljede kuka, bio prešao u Rijeku, a odande ga je put vodio u niz talijanskih klubova.
Otvori KEKS Pay
Sve u svemu strašno surova priča. Ovdje sa dva happyenda- jedan se probijja, a drugi imao dovoljno hrabrosti, da se doma vrati. Robovlasnički sistem koji dovodi djecu iz južne Amerike i stavlja ih sa 9 godina u internate