Već prvi panel drugog dana kvalitetno pripremljene sportske konferencije "Sport Innovest", koju su pokrenule atletske olimpijke Blanka Vlašić i Ivana Brkljačić, bio je je jako zanimljiv. A troje govornika izlagalo je je na temu "Kako motivirati nove naraštaje na bavljenje sportom". O tome su govorili istaknuti neuroznanstvenik i pedagog Ranko Rajović, jedan od najpopularnijih hrvatskih učitelja, profesor zemljopisa Dejan Nemčić te psihologinja Iva Pjaca, inače sestra poznatog nogometaša Marka Pjace. Uvodno slovo ponudio je doktor Rajović pojašnjavajući kako kretanje utječe na razvoj mozga.
– Kada pokušava prohodati, dijete se muči, drži se za fotelju, stolicu... i odjednom prohoda i iz njega izlazi sreća. Isto je tako i kada dijete uči voziti bicikl. Nakon što se i oko toga pomuči, ono stane da svi vide kako zna voziti bicikl. Dok se trudi u pokušaju savladavanja izazova, to je dopamin, a kada uspije, mozak i za to ima spremnu nagradu i tada dolazi serotonin. Kada bi dijete odjednom prohodalo ili odjednom počelo voziti bicikl, ne bi bilo sretno kao kada se oko toga namuči. Nažalost, današnja djeca su zarobljena u videoigricama koje im već za 10 minuta nude te dopaminsko-serotoninske cikluse. I zato ona, kada dođu do realnog svijeta, gube motiv za kretanje, a posljedično su i kognitivno slabija. Jer djeca koja se ne kreću imaju slabije duboke regije mozga.
Postavio je doktor Rajović i pitanje publici:
– Što mislite, koliko dijete od šest godina u radnom danu prijeđe kilometara?
Odgovor je od dva do pet kilometara.
– Kada radimo kampove, oni prijeđu i do 20 kilometara. Dnevno im dakle nedostaje 15 kilometara kretanja te zbog toga i dolazi do njihova kognitivnog pada. A zbog nedostatka kretanja nastaju i ravna stopala za koja je utvrđeno da ih ima 50 posto djece.
Problem novih naraštaja je i njihova prezaštićenost.
– Danas roditelji ne daju djetetu da se vrti, da skače, da se popne na drvo, da trči uzbrdo. Djeca su postala centar svijeta, sve se radi za njih, a živčani putovi razvijaju se u aktivnostima. Roditelji, neka vaše dijete do šeste godine bude spretno i okretno, neka skače, nek se prevrće, neka oguli koljeno.
U doktorovu sjajnom izlaganju čuli smo i primjer iz osnovne škole koju je pohađao ponajbolji svjetski košarkaš Nikola Jokić.
– Ta škola ima veliko dvorište, bez ograde, na kraju kojeg je šuma pa su roditelji pisali peticiju da se napravi ta ograda pitajući se "što ako netko u šumi padne i oguli koljeno". Štoviše, čak su i zaprijetili da će tužiti školu ako im se dijete ozlijedi. Nazvao me ravnatelj da održim predavanje i nakon što sam im sve ovo kazao, shvatili su i povukli peticiju.
A zapanjujuća saznanja bila su sljedeća:
– U Kranju smo radili istraživanje koje nam je potvrdilo da 60 posto djece od pet godina nema skok unatrag. Mi bismo im pokazali, a oni bi samo iskoraknuli. Na kampu koji smo imali u Radoboju kod Krapine djeca iz četvrtog razreda nisu znala trčati uzbrdo natraške. Onda smo morali pristupiti lakšim oblicima kretanja jer je taj motorički pad kod djece vidljiv. Po meni, za to su najodgovorniji roditelji, pa vrtić pa škola.
O djeci između četiri i 11 godina govorila je psihologinja Iva Pjaca.
– U tom životnom razdoblju jako je važno razvijati i samoregulaciju jer to je vještina kao i svaka druga, kao i vožnja bicikla. Ona se počinje razvijati oko četvrte godine, a s 10-11 godina dobiva formu u kojoj dijete svoju emociju zna regulirati i može odabrati na koji način. Naravno, ako za to postoji preduvjet, a on je da to dijete ima i iskustva frustracija i jakih emocija, ali pod kontrolom roditelja i trenera. A odgojitelji moraju iz svojih odgojnih metoda izbaciti čin posramljivanja. No, dijete mora naučiti kako proći kroz neku jaku emociju, kako da podnese poraz i umiri se.
O iskustvima s tinejdžerima govorio je pak Dejan Nemčić.
– Već 15 godina sam profesor geografije i za to vrijeme sam mogao primijetiti da sport više nije dio stila života. Često im sport nameću roditelji, a onda im se nameće i to da moraju biti najbolji pa se događa da djeca odustaju. Osim toga, danas i u svom pedagoškom radu imate ograničenja. Recimo, ako želite otići van na terensku nastavu, a ja ne želim raditi orijentaciju u učionici, morate dobiti brdo suglasnosti.
U želji da njegovi učenici zavole sport, jer 60 – 70 posto djece u pubertetu odustaje od sporta, profesor Nemčić poduzeo je sljedeće:
– Srijedom dovodimo poznate sportaše da nam ispričaju koliko su mukotrpan put prošli pa nam tako bili u gostima Janica Kostelić, braća Sinković, Tin Srbić... Zanimljivo je da imaju tremu izaći pred sportaše jer oni su naviknuti na drukčiju publiku.
A zanimljiv primjer o razvoju mladih sportaša kroz svakodnevne životne izazove iznio je doktor Rajović ispričavši primjer kolumbijskog biciklista Naira Quintane, "Kondora iz Anda".
– On je kao dječak pješačio u školu 12 kilometara, ukupno 24 kilometra svakog dana. Kada se probudio na svoj 12. rođendan, kraj kreveta je ugledao stari bicikl jer su njegovi roditelji godinu dana štedjeli da bi prikupili 30 dolara za rabljeni bicikl. I tako se on počeo voziti u školu, pa bi na uzbrdicama i hodao, a malo pomalo, za tri mjeseca, prvi put je stigao u školu da nije sišao s bicikla. Tog dana otac s ruke skida svoj sat, najveću vrijednost koju ima, i daje sinu da si može štopati vrijeme. Nije on uspijevao svaki dan postići osobni rekord, ali je naučio rasporediti snage. Kada bi, pri povratku kući, ušao u posljednji kilometar, ne bi silazio s bicikla jer je znao da ga otac čeka na vrhu brda pa je nalazio snagu da izvuče tu posljednju uzbrdicu. A otac bi ga dočekao s usklikom: "Moj šampion je stigao." Ta unutarnja motivacija koju je razvio pomogla mu je da jednog dana bude pobjednik Gira i Vuelte. Ako neki roditelj obeća svom djetetu po pet eura za svaki trening koji odradi, od toga neće biti ništa. Isto vrijedi i za školu.
Otvori KEKS Pay
