U kanadskom gradu Mississaugi, drugom najvećem gradu okruga Toronto, živi važna figura hrvatskog nogometa, 84-godišnji Ivan John Opačak. Oduvijek čovjek iz sjene, veliki prijatelj i suradnik onoga "starog" HNS-a, iz Vedriševe i Srebrićeve ere, onaj koji u hrvatskom nogometu nikada nije imao nikakvu funkciju ni povlasticu, niti ju je tražio.
Kad god bismo se čuli telefonom, znao bi reći: "Lega, bitno mi je samo da me se ponekad sjete."
John Opačak, Osječanin nadimkom Lega, bio je 1990. godine jedan od nekoliko zaslužnika koji su postavili temelj hrvatske nogometne reprezentacije, onaj koji je svojim vezama omogućio nevjerojatan pothvat: da reprezentacija SAD-a 17. listopada 1990. gostuje u Zagrebu.
Na žalost, Lega je bolestan. Smješten je u domu starije, pod stalnim je nadzorom medicinskog osoblja. Svakodnevno ga posjećuje sin, 31-godišnji Adam Opačak, koji se o tati kod kuće brinuo četiri godine, i koji nam prenosi kako je tatino zdravstveno stanje promjenjivo…
– Jedan dan je dobro, drugi se dan pojavi neki problem, pa sam stalno u pripravnosti ako me pozovu iz doma – kaže nam Adam, koji je na dogovor došao u šuškavcu hrvatske reprezentacije.
Ništa čudno jer, kako kaže, priča o hrvatskoj reprezentaciji – utakmicama, igračima, tatinim doživljajima vezanima za vatrene... – prati ga cijelog života.
– Osobito priča o utakmici Hrvatska – SAD, o nastanku hrvatske reprezentacije, to je nešto što je obilježilo naše živote. Zato što je mom tati hrvatska reprezentacija nešto najsvetije. On je za nju živio, ona ga je pokretala. Neki ljudi iz tog vremena, poput Asanovića i Šukera, bili su kod nas u kući, to su njegovi prijatelji – kaže nam Adam i dodaje:
– Tata je Hrvat, ali je davno, još sedamdesetih godina poprimio ovdašnji mentalitet, postao je Amerikanac, Kanađanin, s lakoćom je sklapao prijateljstva s visokopozicioniranim, važnim ljudima, s njima je igrao golf, tenis… Iz jednog takvog prijateljstva nastala je i utakmica Hrvatska – SAD.
Traktori na ulicama
Prebirući po sjećanjima, Adam se s lakoćom zaustavlja na najdojmljivijem trenutku koji je doživio kao navijač vatrenih.
– Ma ono polufinale s Englezima moja je najljepša uspomena s tatom. Gledali smo utakmicu u mom stanu, a poslije izašli na ulice zajedno sa stotinama Hrvata i slavili plasman u finale Svjetskog prvenstva. To je bilo nešto nezamislivo, neki naši ljudi čak su traktorima zakrčili ulice Mississauge. Nikada tatu nisam vidio tako sretnoga, koliko je bio preplavljen emocijama – ističe Adam.
Prisjeća se i kako je 2020. godine tatu doveo u jedan ovdašnji hotel na snimanje dokumentarca o utakmici Hrvatska – SAD.
– Tata je već tada bio bolestan, prošao je tešku operaciju. Pet posto šansi davali su mu za preživljavanje, a on je već za mjesec i pol dana stao pred kamere ljudi iz Hrvatske. Bilo mu je to važno, bio je jako emotivan, na rubu suza govorio je o svome velikom životnom pothvatu. Njemu je Hrvatska sve, i tako je i nastupio u tom filmu – dodao je Adam Opačak.
A kako su za prvog suparnika Hrvatske te 1990. godine bili izabrani baš Amerikanci? Ovako nam je o tomu, dok ga je zdravlje služilo, govorio sam Ivan Opačak…
– Ideja je nastala nekoliko mjeseci uoči utakmice. Prvo sam je iznio novinarima Židaku i Tironiju, poslije se u akciju uključio i Mamić. Bili su to ljudi kojima sam najviše vjerovao. Vodstvu Saveza svidjela se ta ideja pa smo u najvećoj tajnosti započeli realizaciju. Sjećam se da sam predsjednika Saveza Mladena Vedriša zamolio, čak bih rekao ultimativno, da izbornik postane Dražan Jerković – rekao je Opačak, pa nastavio:
– Da, ja sam doveo Amerikance u Zagreb iako su mnogi smatrali da je to nemoguće izvesti. No radio sam u tajnosti, preko svojih američkih veza i poznanstava, i uspjeli smo. Eh, da je netko kod nas znao na čemu ja tamo radim, danas me ne bi bilo. Bila je to politička akcija, a ne sportska, i njezina izvedba nije dopuštala ni najmanju pogrešku. Primjerice, u javnost je bila puštena informacija da Amerikanci dolaze igrati protiv selekcije tadašnje jugoslavenske lige, a ne protiv Hrvatske. Oni su nekoliko dana prije Zagreba gostovali u Varšavi i u prijateljskoj utakmici pobijedili Poljake s 3:2. Bio sam i na toj utakmici s Darkom Tironijem i Dražanom Jerkovićem.
U to doba, u jesen 1990. godine, Hrvatska još nije bila samostalna država, a njezin nogometni savez bio je tek član onog jugoslavenskoga. Ipak, te večeri, 17. listopada 1990., pod maksimirskim reflektorima odigrana je prva međudržavna utakmica hrvatske reprezentacije u modernoj povijesti. Taj je spektakl bio i simboličan raskid s Beogradom i poruka svijetu da se rađa nova nogometna nacija koja će u sljedećih trideset godina postati globalno prepoznatljiv brend. Pobjeda od 2:1, golovima Aljoše Asanovića i Ivana Cvjetkovića, bila je samo šlag na torti tog povijesnog događaja koji je imao nesagledivu težinu.
Inače, najveći problem s kojim je tada bio suočen izbornik Jerković bio je – kako okupiti momčad. Situacija je bila iznimno teška. Istog dana mlada reprezentacija Jugoslavije igrala je uzvratnu utakmicu finala Europskog prvenstva protiv SSSR-a u Simferopolju. Okosnicu te momčadi činili su Hrvati, Zvonimir Boban, Robert Prosinečki, Alen Bokšić, Robert Jarni i Andrej Panadić. Zbog ozljeda su otpali Davor Šuker i Igor Štimac iako je Šuker utakmicu Hrvatska – SAD pratio s maksimirskih tribina.
Pa ipak, Izbornik Jerković je, uz pomoć svojih suradnika, skupio 14 igrača čija su imena ušla u antologiju hrvatskog nogometa i koji su poziv da igraju za Hrvatsku doživjeli kao najveću čast. Njih četrnaestorica postali su prvi heroji. Uz strijelce Asanovića i Cvjetkovića, bili su to kapetan Zlatko Kranjčar, zatim Ladić, Gabrić, Dražić, Kasalo, Peršon, Vulić, Mladenović, Ćelić, Mlinarić, te Slovenac Židan i Albanac Shala.
Bio je prvak Amerike
A tko je uopće Ivan Opačak? Njegova priča počinje u Divaltovoj ulici u Osijeku, gdje je rođen 31. kolovoza 1940. godine. Nogomet je počeo igrati na legendarnom igralištu "Kraj Lanare", gdje je nekoliko sezona stajao na vratima amaterske momčadi LIO-a. Šezdesetih godina, poput mnogih, napustio je domovinu i nakon kraćeg boravka u Austriji, novi dom pronašao u Torontu. Ondje nije zaboravio nogomet; nastavio je braniti, ovog puta za Croatiju Toronto, klub koji je bio središte okupljanja hrvatske dijaspore. Završetkom igračke karijere, Opačak nije napustio nogomet, već je prešao u menadžerske vode, gdje će njegov organizacijski talent doći do punog izražaja i ostaviti neizbrisiv trag.
Sredinom sedamdesetih Opačkovo ime počelo se s poštovanjem izgovarati i u domovini. Kao utjecajan čovjek u klubu, koji će se poslije zvati i Metros Croatia Toronto, pomogao je osječkim legendama Ivanu Lukačeviću i Ivici Grnji da zaigraju u Sjevernoameričkoj nogometnoj ligi (NASL). Bio je to zlatni period za klub. U momčadi s planetarno popularnim Portugalcem Eusébijem Toronto Croatia je 1976. godine osvojila naslov prvaka Sjeverne Amerike, što je ostao jedan od najvećih uspjeha hrvatskog klupskog nogometa u dijaspori. Taj je uspjeh potvrdio Opačkovu sposobnost i utjecaj, kvalitete koje će se pokazati presudnima desetljeće i pol poslije, u trenutku kada je Hrvatskoj bila potrebna svaka podrška.
I na kraju, Ivan Opačak, zajedno sa sinom Adamom, gledao je, u svojoj sobi u domu, prijenos utakmice Hrvatska – Engleska iz Dallasa. Odjeven u hrvatski dres, držao je palčeve Dalićevim vatrenima. I bit će tako sa svim utakmicama koje će Hrvatska igrati na SP-u. Na žalost, sada kada mu Hrvatska dolazi tu u njegovo susjedstvo, u Toronto, Lega zbog narušena zdravlja neće biti u stanju doći na stadion.
Otvori KEKS Pay
