Izborivši se za broncu u kategoriji do 75 kilograma, Enes Garibović (25) postao je jedini naš karataš koji se s Prvenstva Europe u karateu kući vraća s dvije medalje. Pojedinačnom i momčadskom (bila ona u nedjelju zlatna ili srebrna) u koju je i on ugradio priličan dio sebe.
U borbi za broncu, Enes je pobijedio trostrukog prvaka Europe, Nizozemca, Timothyja Petersena (2:0).
- Uspio sam mu prodati udarac, zadnji kružni u tijelo, kojeg nije očekivao i smireno privesti meč kraju. S obzirom da se međusobno nismo nikad borili, ispočetka smo se ispitivali i u tome obojica zaradili po dvije kazne za pasivnost. S kvalitetom svoje izvedbe nisam najzadovoljniji no bitna je pobjeda, medalji se ne gleda u zube.
Ozareni medaljaš, rodom Varaždinac, nakon svoje prve seniorske kolajne na velikim natjecanjima zahvaljiovao se na sve strane:
- Ova medalja mi puno znači. Hvala cijelom timu, izborničkom stožeru, Hrvatskom karate savezu, kondicijskom treneru Eugenu Kanjiru, mom gradu Varaždinu kojeg s ponosom predstavljam a naročito mom treneru i ocu Esadu Gariboviću.
A Esko je 90-tih godina bio standardan član hrvatske muške borbene vrste, no pojedinačne medalje nije se domogao.
- Otac mi je često pričao kako je 1995., na Prvenstvu Europe u Finskoj, ostao bez medalje. Isto se, kao i ja, plasirao se u polufinale koji je izgubio a onda je u borbi za broncu diskvalificiran zbog prejakog kontakta protiv Austrijanca. On je sada zacijelo sretniji i od mene samog jer svaki roditelj bude sretan kada ga vlastito dijete nadmaši.
Ono po čemu se Enes izdvaja od svih onih koji su se u karateu gotovo profesionalizirali jest to da je on zaposlen i da ima osmosatno radno vrijeme.
- Počeo sam raditi da ne kaskam jer IT industrija eksponencijalno napreduje i moram biti u tijeku. Zaposlen sam na odjelu za automatiku i elektroniku u Vindiji. Ono što me iznenadilo jest da sam se kroz posao puno bolje organizirao nego što je to bio slučaj dok sam bio student, a sada mi je zapravo teže nego dok sam bio na faksu kada sam predavanja pa i ispite mogao prilagođavati sportskim obvezama.
A bio je izvrstan student o čemu svjedoči i rektorova nagrada koju je dobio 2017. godine.
- Završio sam Fakultet elektrotehnike i računarstva i, da, bio sam dobar student. Rado se sjetim tih studentskih dana i života u Studenskom domu u Cvjetnom naselju. U mojem naraštaju bilo je strašnih studenata i možda jednog dana čujete za njih kao znanstvenike u području elektrotehnike i informacijske tehnologije. Meni je sada prioritet sport.
Kako uz stalni posao trenirati dva puta dnevno, a to ova razina natjecanja svakako zahtjeva?
- Moje radno vrijeme je do 7 do 15 sati, a u dane kada treniram dvaput dnevno, nakon posla pojedem bananu i odem na kondicijski trening. Nakon toga, ručam, odmorim, pogledam "Potjeru", a volim gledati taj kviz i odem na večernji karataški trening.
Je li s ovom broncom Enes prebrodio psihološku barijeru koja vrlo dobre borce odvaja od medaljaških postolja?
- Trebao mi je ovakav vjetar u leđa. Medalja je ogromna stvar, ali ne samo kao medalja nego kao nešto što će mi biti vjetar u leđa, potpora samopouzdanju. Kad ste jednom medaljaš vi možete početi gubiti, ali nećete si dozvoliti da gubite tek tako jer branite i status medaljaša.
Želja mu je plasirati se na Olimpijske igre i u Tokiju praviti društvo Ivanu Kvesiću koji nije uspio izboriti broncu jer je izgubio od Slovaka Gjurika (1:3). Ivan je, tako nam je rekao, zaboravio namazati tabane sa lakom za kosu i coca-colom pa mu se, na novom tatamiju, strahovito klizalo.
- Tatami je doista klizav pa sam se i ja, u kvalifikacijama, služio s lakom i coca-colom ali ne i danas. Kada ti se kliže onda ne možeš biti sto posto siguran u sebe i zato mi je žao Ivana jer on je definitivno bolji borac od Slovaka. Znam da je zbog toga tužan, no to što se plasirao na Olimpijske igre puno je veća vijest.
Izboriti vizu za Tokio pokušat će u lipnju i Enes i ako se plasira na Olimpijske igre morat će sav godišnji potrošiti na pripreme.
- Ova je godina jako izazovna. Nakon ovog Prvenstva Europe slijedi kvalifikacijski turnir za Olimpijske igre a u studenom je Svjetsko prvenstvo. I zato se moram zahvaliti i poslodavcu što mi izlazi u susret. Ne samo da me puštaju na pripreme i natjecanja nego me i bodre, a jako je bitno kada imate takvu podršku.
>> Pogledajte video
