Prebirući po svojim bilješkama, naletio sam na tekst o Zlatku Daliću od 22. prosinca 2022. godine, napisan neposredno nakon Svjetskog prvenstva u Katru. Učinilo mi se važnim podijeliti ga i nadopuniti nekim novim mislima. Odlazak Dalića s mjesta izbornika hrvatske reprezentacije idealan je trenutak za to. Smatram važnim nanovo podsjetiti na ono što je Dalića dočekalo kada je preuzeo klupu, ali i na ono što ostaje kao njegova ostavština nakon gotovo jednog desetljeća upravljanja hrvatskom nogometnom vrstom.
Dugo prije nego što je Dalić na iznenađenje sviju preuzeo kormilo Hrvatske, nisam gledao utakmice reprezentacije. Sve je krenulo od onog nesretnog poraza Hrvatske od Turske u Beču 2008. godine. Nikada brže nisam napustio austrijsku prijestolnicu kao te večeri.
Nikine suze zapečatile su moju odluku. Reprezentacija je stavljena na čekanje. Bio je to bijeg od problema, samozavaravanje, a možda jednostavno i zasićenost „povijesnim” utakmicama koje su se izmjenjivale kao na tekućoj vrpci. Kod nas je uvijek sve veće od života. Mi smo nacija ekstremnih emocija kojoj od euforije do destrukcije treba manje nego putničkom zrakoplovu do Amerike. A zapravo, od bronce iz Francuske odigrali smo vrlo malo „povijesnih” utakmica. U Dalićevoj eri „povijesne” utakmice zaista će postati povijesne.
Kako bilo, godine koje su uslijedile nisu donijele ništa dobro ni reprezentaciji ni Hrvatskoj. Nogomet, onaj reprezentativni, postao je poligon na kojem se u prenesenom i doslovnom smislu rasplamsavao rat Splita i Zagreba. Svastike, prekidi međunarodnih utakmica i prijetnje zamijenili su onaj moćni, zajednički huk s tribina. Sve je mirisalo na potpuni sunovrat, sličan onome koji smo već doživjeli u košarci. Negdje na vrelom arapskom suncu sve je to iz prikrajka gledao Zlatko Dalić. Pobjede i trofeji osigurali su mu kultni status u arapskom svijetu, ali i životnu i financijsku neovisnost. Kada danas, nakon njegova odlaska, podvlačimo crtu i sređujemo račune, Zlatku Daliću potrebno je odati priznanje za najmanje šest ključnih stvari.
Prvo, vratio je reprezentaciju cijeloj Hrvatskoj: Splitu, Zagrebu, Rijeci, Osijeku. Drugo, vratio je naciji, barem na trenutak, osjećaj snage i vlastite važnosti. Treće, stvorio je od Hrvatske respektabilnu nogometnu silu. Četvrto, iza sebe nije ostavio potop, već moćnu, mladu ekipu željnu uspjeha. Peto, uvijek je bio i ostao svoj, imun na sve one zakulisne silnice koje se vrte oko igre s milijunskim transferima. Igrači, u prosjeku dvadesetogodišnjaci s primanjima nedostižnima za veliku većinu Hrvata, u njemu su vidjeli istinskog lidera – čovjeka kojem se vjeruje na terenu i izvan njega. Šesto, ostao je vjeran svojim stavovima, uvjerenjima i svjetonazoru, što su mu paradoksalno zamjerali upravo oni koji se sami ne libe isticati vlastita uvjerenja.
Zlatko Dalić nije nepogrešiv, nije nitko od nas. Nije ni najvještiji govornik, ali to mu i nije posao. Nevještije govornike od njega svakodnevno gledamo u Saboru. Dalić je deset godina nosio breme uspjeha i slave.
U zemlji ekstremnih emocija, lako zapaljivih podjela i vječnog rata ustaša i partizana, to nije bilo nimalo lako. Dovoljno je bilo pozvati Thompsona da pjeva na dočeku da se u trenutku nađe na udaru drugačijeg svjetonazora. A demokracija je sazdana upravo od različitih svjetonazora. Iz svjetonazora se izvode ideali, životna načela, mitovi, religije, političke ideologije, etika... Desna ili lijeva isključivost nikada nije dopuštala drugačiji svjetonazor od svoga, pa tako ni Daliću. A on, s druge strane, kao pravi Livnjak, nije poginjao glavu.
Ali, kako bi rekli upravo oni iz suprotnog svjetonazorskog bazena od njegova, Dalić nije tu da priča o svojem svjetonazoru, već o nogometu. A u nogometu je napravio svjetsko čudo. I to mu moraju priznati i oni koji ga zbog njegova svjetonazora hejtaju godinama. Hrvatska je u njegovu mandatu postala nogometna sila, i ne samo to – svome nasljedniku ostavlja moćnu ekipu gladnu uspjeha. Sve ono što njegovi prethodnici nisu ostavili njemu. I zato, voljeli ga ili ne voljeli svjetonazorski, njegov uspjeh – kao i uspjeh skladatelja Mateja Meštrovića, profesora Dejana Nemčića, fizičara Marina Soljačića, književnika Miljenka Jergovića, redatelja Nebojše Slijepčevića ili nogometaša Luke Modrića – prije svega je njihov osobni, ali i naš, hrvatski.
Uspjeh potiče druge da se okušaju, da izađu iz vlastite zone komfora. Reći ćete: kako je uopće moguće uspoređivati nogomet sa znanošću ili književnošću? Moguće je, jer iza svakog uspjeha stoji talent, a zatim mukotrpan rad i upornost. U vremenu instant zvijezda, svaki uspjeh zasnovan na ovim temeljima treba promovirati i isticati. Dalić je uspio. Uspio je iznad svih očekivanja i izvan razumijevanja ovog vremena.
A novom izborniku s početka priče, ako bude imenovan, želim uspjeh prije svega zbog njega samoga. Želim mu da poništi i prestane sanjati onu večer u Beču, kada smo u nepune tri minute iz „raja” završili u „paklu”. Nakon Zlatka Dalića nikome, pa ni njemu, neće biti lako. No, neka se ni sam Dalić u potpunosti ne opušta. U zemlji čuda, preokreta i nesputanih emocija, neće proći dugo prije nego što ga i dojučerašnji protivnici ponovno počnu zazivati. Nadamo se da će do tada njegov nasljednik znati sačuvati i nadograditi momčad koju mu ostavlja. Jer podsjećam, i Dalićevi prethodnici imali su Modrića, Perišića, Rakitića, Kranjčara, Mandžukića, Da Silvu... Ali nisu imali ono nešto, onaj neopipljivi faktor koji je posjedovao Zlatko Dalić. I to je jednostavno tako, ma koliko god mi šutjeli o tome. Izborniče, Ćiro bi bio zadovoljan. A to je najvažnije.
Otvori KEKS Pay
Ne želimo jugoslavena Bilića, mediji ga forsaju jer je njihov