Može li trener koji je bio dizan u nebesa, uz lovorike i laude "Đale, majstore", nakon što je u karijernom debiju od jedne posrnule momčadi napravio prvaka, samo dva mjeseca poslije biti šarlatan i neznalica koji zaslužuje poruku: "Prokockao si naše povjerenje"? Napomena: zasad je to samo navijački komentar. Može, kod nas sve može, pa rekorderi smo u brzini okretanja palca dolje, mada smo se već mogli naučiti da su domaće prvenstvo i Europa kao drugi i peti razred osnovne. Ne odnosi se to samo na Rijeku ili samo posljednjih nekoliko sezona, mada smo sada baš – "truba".
Hrvatske klubove izbacivali su prošlih ljeta CSKA Sofija, Adana Demirspor, Ružomberok, Elfsborg, Olimpija i, ne zaboravimo, "četiri jahača Apokalipse": Gzira, Zira, Tobol i Kizilžar. U prijevodu, hrvatski bi se klubovi na ždrijebu mogli reklamirati kao krediti banaka, sloganom "Mi smo vam najbolja opcija". Shelbourne bi se smjestio negdje između te dvije klase, ali svi s boljim pamćenjem sjetit će se i Hajdukova stradanja u Dublinu 2004. Shelbourne je tih godina bio najbolji irski tim, a na Tolka Park dolazili su i najveći engleski premijerligaši. U međuvremenu su prošli kalvariju, završili u bankrotu jer je uprava na plaće trošila kao da sutra ne postoji. No u pitanju je stari otočni klub duge europske povijesti, a mi i otočani – tradicionalno... Tako da Rijekino ispadanje i ne bi bilo nešto što već nismo vidjeli, uz važnu napomenu: Rijeka još nije ispala.
Vratimo li se i dublje u prošlost europskih kvalifikacija, vidjet ćemo da su slične muke imali i klubovi koji bi predstavljali Jugoslaviju. Ne bojte se, ne obnavljamo tu nesretnu državu, nego samo navodimo primjere... Nakon Željinog polufinala Kupa Uefe, u drugoj polovini osamdesetih rijetko bi tko osim Crvene Zvezde prošao više od kola ili dva – ispadalo se od sofijske Vitoše, Metalista iz Harkiva i Hearth of Midlothiana. Kad je bila prvak, Vojvodina je odmah ispala od Honveda, a kao pojam debakla urezalo se Partizanovo ispadanje od – Flamurtarija. Rugala im se cijela zemlja, ali Albanci su prošli još jedno kolo i zaustavila ih je tek Barcelona sa Schusterom, Linekerom i Carrascom koju su kod kuće čak uspjeli pobijediti s 1:0. Zamislite taj tsunami na stadionu u Vlori 1987. kad je Sokol Kushta matirao Zubizarretu... Tih godina Hajduk je ispao od Dundeeja koji je znao i ispadati iz najjače škotske lige, ali baš je te godine igrao finale Kupa Uefe, s IFK Göteborgom. Tako da, svašta krije povijest eurokupova, nije da s nama sve počinje i završava.
Rijeka je nakon Kekove ere samo jednom prošla žrvanj kvalifikacija, uz mali poljubac sreće koji je potpisao današnji trener Osijeka Simon Rožman – 2020., u onoj koronasezoni, slavila je uglavnom braneći se u jednoj utakmici u Kopenhagenu i plasirala se u skupinu Europske lige. Pitanje je što bi bilo da su se igrale dvije. Pokazalo se da je moguće ponoviti Kekovu dvostruku krunu, ali uloviti 42 europske utakmice poput Keka sada djeluje kao nemoguća misija, ne samo za Đalovića. Pamte se trijumf u Stuttgartu, velike pobjede nad Milanom, Feyenoordom, 2:2 sa Sevillom, ali... Čak ni tada, kad nije tako mahnito prodavala nego se više "rješavala balasta", nije svaka Europa bila bajka – jednom je Rijeku na Kantridi s 3:0 nokautirao Aberdeen, a na početku one sezone kad je osvojila povijesni naslov izbacio ju je Basaksehir pa se nekima već činilo da Kek više nema što ponuditi. Kad ono... U Europi se Kek oprostio ispadanjem od Sarpsborga, prosječnog kluba kojem je u norveškoj ligi najbolji plasman bio 8. mjesto i to mu je zapravo bila jedina europska sezona u povijesti.
Umjesto kuknjave i malodušja, Rijekinim igračima bilo bi bolje da se dobro pripreme za uzvrat, jer još imaju šansu. Što fali našim momčadima, zašto tako loše prolaze? Faktora je puno, na jedan je upozorio možda i Igor Štimac nakon debija na klupi Zrinjskog govoreći o samopouzdanju. Zaista, čim se maknu iz poznatog im okruženja, igrači kao da moraju pisati molbe da uđu u presing ili zapucaju po golu. Kad zabiju, to ih ne digne, nego sputa. Onda, previše se toga mijenja između dvije sezone da bi odmah sve sjelo na mjesto, svlačionice su kao kolodvori, a ovog se ljeta u Rijekinu slučaju, osim o igračima, govorilo i o prodaji kluba, toliko da je sve ostalo palo u drugi plan. Uključujući i igru momčadi koja ni i u šampionskom proljeću nije bila previše uvjerljiva. I kao da je nestala nakon onih rapsodija s Dinamom (4:0) i Hajdukom (3:0). Kako to vratiti jest Đalovićeva briga, a govoriti o šansama, krilu koje fali i živjeti od golova s bijele točke, oprostite, ali...
Otvori KEKS Pay
nit je trener, nit ima momčad niit nema više onu sreću koju je imao prošle sezone. sve dodđe na svoje...ali titula ostaje!