Jedna od najutjecajnijih svjetskih televizijskih kuća, američki CNN, među pet nogometnih utakmica koje su 'promijenile povijest' uvrstila je neodigrani susret 33. kola jugoslavenskog prvenstva Dinamo – Crvena zvezda 13. svibnja 1990. godine.
To je jedan od najznajčanijih događaja koji se ikada zbio na stadionu u Maksimiru, iako lopta toga 13. svibnja 1990. godine nije ni krenula sa centra igrališta. Naime, igrači Dinama i Crvene zvezde, nakon što su odradili zagrijavanje na maksimirskom travnjaku, pobjegli su u svlačionice pred zastrašujućim scenama nasilja – sudara golorukih Bad Blue Boysa s pripadnicima policije, 'snagama reda' koje nisu reagirale na iživljavanje navijača Crvene zvezde na južnoj tribini.
Branili posrnuloga navijača
U tom spontanom, nezaustavljivom stampedu Boysa, koji su probili ogradu sjeverne tribine i probili se na travnjak, bilo je na desetke ozlijeđenih, a iz niza brutalnih sekvenci kojima je svjedočio milijunski auditorij putem TV ekrana u cijeloj Jugoslaviji, svima nam još kao živa slika pred očima svijetli Bobanov neustrašivi skok i udarac nogom u prsa policijskoga specijalca Refika Ahmetovića. Dinamov kapetan, zajedno sa suigračem Vjekoslavom Škrinjarom i pokojnim trenerom Josipom Kužeom, stao je u obranu posrnuloga Dinamova navijača kojega je mlatio policajac.
"Erupcija huliganskog nasilja" bio je naslov na prvoj stranici Večernjeg lista od 14. svibnja 1990., a na duplerici, na stranicama 16-17, stajao je naslov: "Igrale se delije", uz podnaslov: "Zvezdini 'navijači' začeli su skandal nezapamćen u našemu sportu, nastavili ga domaći BBB. Milicionari propustili spriječiti incident".
Večernji list u posjedu je originalnoga zapisnika sačinjenoga nakon neodigrane utakmice Dinamo – Crvena zvezda. Delegat Ljubomir Bracanović iz Podgorice napisao je (citiramo ga doslovno):
"Na pola sata prije zakazanoga početka utakmice počeli su incidenti na tribinama maksimirskog stadiona. Najprije na južnoj tribini gdje su bili smješteni navijači Crvene zvezde došlo je do kidanja reklama. Istovremeno i na sjevernoj strani gdje su se nalazili navijači domaćih počele su letjeti kamenice prema organima reda kojih na žalost u tom trenutku nije bilo dovoljno na stadionu da bi mogli efikasnije djelovati. Mislim da je u tom pogledu od strane organa javnoga reda načinjen propust, što s obzirom na važnost i značaj utakmice i visoki stepen rizika nije bilo dovoljno milicionera, da bi već u samom početku sasjekli svaki eksces.
Sreća je što su se igrači koji su bili izašli na teren radi zagrijavanja na vrijeme povukli u svlačionice, inače bi im po mom mišljenju bili ugroženi čak i životi. Napominjem da su u toj gužvi učestvovali i igrači Dinama br. 10 (Boban) i br. 7 (Škrinjar) koji su se upustili u obračun sa organima reda.
Na svu sreću igrači su brzo napustili teren, tako da je na terenu nastao rat između navijača i organa bezbjednosti. Isto tako organi bezbjednosti nisu bili opremljeni adekvatnom opremom da bi se suprotstavili razjarenoj masi navijača koja je i povrijedila nekolicinu milicionera.
S obzirom na te okolnosti i na to da bi po mom mišljenju i najmanji eksces na terenu među igračima mogao izazvati teške posljedice jer su bili ugroženi životi i igrača i sudija, smatrao sam da ne postoje ni najmanji uslovi da se utakmica privede kraju, a da to ne bi ugrozilo živote i igrača, sudija pa i gledaoca", zaključio je Bracanović.
Država se nije raspala
U nadolazećim godinama, osobito u svjetlu srpske agresije na Hrvatsku, kod nas je bio stvoren narativ kako je neodigrana utakmica Dinamo – Crvena zvezda bio zapravo početak raspada Jugoslavije te kako je on uključivao i eutanaziju tadašnje Prve savezne nogometne lige. Simbolički da, ali nikako ne i faktografski. Naime, nogometno prvenstvo Jugoslavije nije bilo prekinuto nakon burnih događaja 13. svibnja 1990. godine. Tjedan dana kasnije Dinamo je bio poražen od Veleža u Mostaru 1:2 u posljednjem kolu sezone 1989./1990., a u sezoni 1990./1991. u jugoslavenskoj ligi natjecalo se 19 klubova uz sudjelovanje Dinama, Hajduka, Rijeke i Osijeka.
Dinamo i Crvena zvezda tako su nakon 13. svibnja 1990. godine odigrali međusobno još tri utakmice, bez ikakvih popratnih incidenata; dvije u prvenstvu Jugoslavije (3:1 u Beogradu za CZ, 3:2 u Zagrebu za Dinamo), te čak i jednu prijateljsku, 3. veljače 1991. na Mostarskom turniru, kada je Crvena zvezda pobijedila s 1:0.
Dakle, ne samo da se nakon 13. svibnja 1990. nije raspala jugoslavenska liga nego je i reprezentacija Jugoslavije, bez ikakvih posljedica zagrebačkoga incidenta, nastavila nastupati u punom sastavu. Dapače, hrvatski nogometaši nastavili su igrati za nju kao da se ništa nije dogodilo, pa su tako u ljeto 1990. godine Ivković, Jozić, Vulić, Panadić, Zl. Vujović, Jarni, Prosinečki, Bokšić i Šuker bili u sastavu Jugoslavije na Svjetskom prvenstvu u Italiji. Istina, u predvečerje toga SP-a, 3. lipnja 1990., na prijateljskoj utakmici Jugoslavija – Nizozemska u Zagrebu cijeli stadion zviždao je himni "Hej, Slaveni". Svi ti igrači (izuzev Panadića i Vujovića), kao i maksimirski heroj Zvone Boban, te Dražen Ladić i Mario Stanić, nastavili su igrati za Jugoslaviju i 1991. godine.
Otvori KEKS Pay
Pravi te legendu od onog koji to nije. Boban je i nakon ovog "herojskog čina" igrao za reprezentaciju Jugoslavije. Sa grbom i zvijezdom na prsima odslušao himnu "hej Slaveni".