Objavom grafike idealne postave s Europskog prvenstva održanog 2004. u Sloveniji, Ivano Balić je na društvenim mrežama probudio sjećanja navijača na turnir koji je za Hrvatsku imao gorak okus. Reprezentacija je tada osvojila četvrto mjesto, nakon poraza u polufinalu od domaćina Slovenije, a zatim i u utakmici za broncu od Danske. No, usprkos momčadskom razočaranju, upravo je to prvenstvo označilo početak nevjerojatne dominacije Balića na individualnoj razini. Zbog svojih izvanrednih nastupa proglašen je najkorisnijim igračem (MVP) turnira te je uvršten u najbolju sedmorku, potvrdivši status nadolazeće svjetske zvijezde.
Taj trofej s Europskog prvenstva ostat će jedino veliko zlato koje "rukometni Mozart" nikada nije uspio osvojiti s reprezentacijom. Iako ga je Međunarodna rukometna federacija (IHF) 2010. godine proglasila najboljim rukometašem svih vremena, a u riznici ima svjetsko (2003.) i olimpijsko zlato (2004.), europski tron ostao je nedostižan. Dva puta je s Hrvatskom igrao u finalu, 2008. i 2010. godine, no oba puta su Kauboji ostali korak prekratki. U tom ga je segmentu nadmašio tek njegov nasljednik Domagoj Duvnjak, koji je igrao u čak tri europska finala, također bez osvojenog zlata, što svjedoči o svojevrsnom "prokletstvu" koje prati hrvatski rukomet na kontinentalnim smotrama.
Balićeva individualna ostavština je, s druge strane, gotovo neusporediva. Nagrada za MVP-a na Euru 2004. bila je tek prva u nizu od pet uzastopnih takvih priznanja na velikim natjecanjima, što je podvig koji nitko prije ni poslije njega nije uspio ponoviti. Proglašavan je najboljim igračem svijeta 2003. i 2006. godine, a njegova igra, proizašla iz nekoć prve sportske ljubavi, košarke, zauvijek je promijenila percepciju pozicije srednjeg vanjskog. Sam Balić često je isticao kako mu je upravo šest godina treniranja pod obručima, s Tonijem Kukočem kao idolom, dalo onu kreativnost i nepredvidivost koja ga je činila jedinstvenim na rukometnom terenu.
Njegova karizma i vještine prepoznate su diljem svijeta, a status sportske ikone potvrđen je i kada mu je pripala čast nositi hrvatsku zastavu na otvaranju Olimpijskih igara u Pekingu 2008. godine. Kroz bogatu klupsku karijeru, koja ga je vodila od rodnog Splita, preko Metkovića, do španjolskog Portland San Antonija, gdje je igrao uz svog idola Jacksona Richardsona, pa sve do Zagreba, Atlético Madrida i njemačkog Wetzlara, Ivano Balić je ostavio neizbrisiv trag. Njegova objava na Instagramu stoga nije samo sjećanje na jedan turnir, već i podsjetnik na eru u kojoj je jedan čovjek plesao terenom i činio rukomet umjetnošću, istovremeno podsjećajući nove generacije na san o jedinom zlatu koje ovoj trofejnoj generaciji nedostaje.
Otvori KEKS Pay
