Hrvatsku reprezentaciju u utakmici protiv Amerikanaca, u tom ishodištu svih njezinih kasnijih veličanstvenih dosega, činila su 14-orica heroja: Dražen Ladić, Tonči Gabrić, Zoran Vulić, Darko Dražić, Drago Ćelić, Vlado Kasalo, Saša Peršon, Grega Židan, Kujtim Shala, Zlatko Kranjčar (kapetan), Ivan Cvjetković, Aljoša Asanović, Mladen Mladenović, Marko Mlinarić. Hrvatska je slavila 2:1 pogocima Asanovića i Cvjetkovića, za Amerikance je zabio Dayak. To je povijest koja se pamti!
Postoji, međutim, i ne tako značajna povijest oko spomenute utakmice koja se nikad ne spominje i koja nikada neće biti rasvijetljena. Ona naravno ne baca sjenku na uzvišenost maksimirskoga spektakla, ali ipak dopušta propitkivanja: zašto su Hrvatsku toga dana protiv Amerikanaca zastupala samo 14-orica igrača, pa su, navodno zbog nedostatka ljudstva, bili aktivirani Slovenac Židan i Albanac Shala?
Mnogi će se sjetiti kako je upravo 17. listopada 1990. mlada reprezentacija Jugoslavije u tadašnjem sovjetskom Simferopolju igrala uzvratnu utakmicu finala Europskog prvenstva protiv SSSR-a. Od Hrvata tamo su bili Miroslav Žitnjak, Robert Jarni, Andrej Panadić, Robert Prosinečki, Boban i Bokšić. Njihovi vršnjaci Davor Šuker i Igor Štimac bili su ozlijeđeni, pa su i oni bili izostavljeni s popisa A reprezentacije Hrvatske.
Preostali hrvatski nogometaši rasprostranjeni Europom, ali i po domaćim klubovima u okviru prvenstva Jugoslavije, u kontekstu utakmice Hrvatska – SAD mogu se podijeliti u dvije kategorije: jedni su bili pozvani, ali nisu imali klupske dozvole za dolazak u Zagreb, a drugi naprosto – nisu pozvani. Zašto, kako, čijom odlukom?
- Popis igrača sastavio je izbornik Dražan Jerković. Pozvao je igrače za koje je smatrao da svojom formom to zaslužuju – kazao nam je tadašnji direktor reprezentacije Zorislav Srebrić.
Krenimo od igrača sa zabranom dolaska. Jedan od njih je tadašnji vratar Sportinga Tomislav Ivković.
- Mene je Draža Jerković obožavao, i ja sam tada dobio poziv iz HNS-a da branim protiv Amerikanaca. Međutim, moj klub prethodno je, dok sam bio na nekome od okupljanja reprezentacije Jugoslavije, izgubio neku utakmicu, pa za moj odlazak u Zagreb nije bilo šanse. Oni me i nisu morali pustiti, jer to nije bila službena utakmica reprezentacija – kazao je Ivković, koji je sljedeći put bio pozvan 1993. na utakmicu Hrvatska - Ukrajina, ali se ozlijedio i nije branio.
Jedan od onih koje klub nije pustio u Zagreb bio je Srećko Bogdan, tada zvijezda njemačkoga bundesligaša Karlsruhea. Istu priču ima i Haris Škoro, tada igrač Torina, koji nam je kazao kako je dobio poziv da igra za Hrvatsku, ali kako je tada već bio u kontaktu s NS BiH.
- Meni je poziv iz Zagreba bio veliko priznanje, ali osim što me klub ne bi pustio, nije imalo smisla jer sam tada već bio pristao igrati za BiH – kazao je Škoro.
Zlatko Vujović te je 1990. godine bio igrač PSG-a. On je jedan u nizu onih koji tvrde da poziv za utakmicu Hrvatska – SAD nisu dobili.
- Bila bi mi čast zaigrati za Hrvatsku, premda nisam siguran da bi me klub pustio. Meni bi bila dovoljna samo jedna utakmica, samo da istrčim i uđem u povijest – kazao nam je Zlatko Vujović.
S povećom dozom razočaranja o nepozivanju na povijesnu utakmicu govori Mladen Munjaković, tada nogometaš španjolskog Levantea.
- Gledam ponekad snimke utakmice s Amerikancima i srce mi krvari što nisam toga dana bio u Zagrebu. Ni danas mi nije jasno zašto nisam bio pozvan, jer odazvao bih se sto posto! - kaže Munjaković.
VEZANI ČLANCI:
Nenad Gračan, zvan Doktor, 1990. godine bio je igrač španjolskoga Ovieda. I njega je zaobišao Jerkovićev poziv.
- Istina, nisu me zvali, ni tada, ni kasnije, iako sam standardno igrao u Španjolskoj. Bio sam i jugoslavenski reprezentativac, osvajač olimpijske bronce, a nikada nisam nastupio za Hrvatsku. Naravno da mi je krivo zbog toga – kazao nam je Gračan, koji je kasnije bio izbornik mlade reprezentacije Hrvatske, a sada vodi žensku A selekciju.
Pozivnica nije bila odaslana ni u Graz, gdje je u Sturmu igrao Stjepan Deverić, ni u NK Zagreb kojega je predvodio Nikola Jurčević. Nije bio pozvan ni tadašnji igrač Rijeke, do tada mladi reprezentativac Jugoslavije i svjetski prvak iz Čilea Dubravko Pavličić.
Supruga pokojnoga golgetera Josipa Webera, Irena Weber, ispričala nam je kako je njezin muž bio jako razočaran što nije bio pozvan na utakmicu s Amerikancima.
- On je te sezone u prvih deset kola belgijskog prvenstva zabio 13 golova za Cercle Brugge i nadao se pozivu. Kada je moj tata pitao ljude u Savezu zašto Josipa nisu pozvali, obrazloženje je bilo kako nije dovoljno popularan u Hrvatskoj. Možete misliti kako je Josipu to teško palo – ispričala je gospođa Weber.
Među kandidatima za utakmicu Hrvatska – SAD spominjao se i Davor Jozić, tada zvijezda talijanske Cesene. S odmakom od tri desetljeća Davor na tu temu nastupa vrlo emotivno.
- Dvije su bolne točke moje karijere. To što nisam igrao za Dinamo, te nastupio za Hrvatsku - kazao nam je Konjičanin Jozić i nastavio:
- U Dinamu sam bio junior, te sam molio klub da mi pomogne s upisom na Ekonomski fakultet. Nisu mi to ispunili, pa sam studij upisao u Sarajevu. Potom sam se iz Sarajeva vratio u Dinamo, kada je trener postao Zebec. Tada sam tražio garancije da će dogovoreni uvjeti biti ispoštivani, ali ih nisam dobio. Tada sam se vratio u Sarajevo, te s tim klubom postao prvak Jugoslavije.
A poziv za Hrvatsku?
- Nisam ga dobio. Ne znam zašto. Žao mi je zbog toga, jer bih se sigurno bio odazvao. Ja sam doista želio igrati za Hrvatsku – dodao je Jozić.
Zanimljivo, koji dan uoči utakmice s Amerikancima izbornik Dražan Jerković na presici je najavio kako 'dolaze svi pozvani, te kako su to potvrdili i njihovi klubovi'. Među tim pozvanima bio je i bivši dinamovac i zvezdaš Boro Cvetković, tada igrač talijanskog Ascolija, no on se ipak nije bio pojavio u Zagrebu. Navodno je bio ozlijeđen.
A gdje je 17. listopada 1990. godine bio trener svih trenera Miroslav Blažević? Zašto Ćiro kao Tuđmanov intimus nije bio postavljen za prvoga izbornika, i je li ga to povrijedilo?
- U to vrijeme moji kolege Jerković i Marković bolje su kotirali. Zbog toga mi nije bilo krivo, ja sam jako solidaran sa svim svojim kolegama. Ja sam svoje u životu napravio, a kada bih evocirao sve nepravde koje su mi napravljene, trebao bih početi plakati. A ja sam sve izdržao! To što nisam bio prvi hrvatski izbornik nisam smatrao nepravdom. Ja sam sve u životu prihvaćao kao normalno, vjerovao sam u sebe i bio sam siguran da ću napraviti karijeru jer sam puno uložio u nju. I to kada sam shvatio da je nogomet znanost; i ako nemaš znanja o toj materiji, naravno i talenta, onda ne možeš egzistirati. Možeš kratko, a ja sam ipak trajao u kontinuitetu pedeset godina. Pet reprezentacija sam vodio! - kazao nam je svojedobno Ćiro, te dodao:
- Toga dana bio sam na utakmici s SAD-om. Ne u loži blizu Tuđmana, nego na zapadnoj tribini.
Otvori KEKS Pay
Koliko se sjećam Ivković baš nije htio igrati. Možda griješim, prošlo je zbilja puno godina.