Bio je ožujak 2018. godine, hrvatska nogometna reprezentacija odvažno je prihvatila dva teška, zahtjevna pripremna ispita za nadolazeće Svjetsko prvenstvo u Rusiji, oba na američkom tlu, protiv Perua u Miamiju te protiv Meksika u Dallasu. Izbornik Zlatko Dalić u tom je trenutku imao samo tri utakmice na klupi vatrenih i zapravo je još bio u eksperimentalnoj fazi, pa i na udaru bočnih vjetrova nesklonih mu (a moćnih) dužnosnika tog vremena; je li uopće dostojan voditi Hrvatsku?
I tako, Hrvatskoj se 23. ožujka 2018. dogodio nezgodan poraz od Perua 0:1, potom je Dalić oslobodio šestoricu igrača obveze igranja protiv Meksika i praktički preko noći krenula je akcija rušenja izbornika. Nadobudni predsjednik Šuker stavio je prijedlog na stol, sve je bilo pripremljeno za šok-terapiju, a onda je u Izvršnom odboru ipak nekim čudom prevladao razum. Dalić je preživio, pa je onda pobijedio Meksiko 1:0, a tri mjeseca kasnije u Moskvi je postao "doživotni izbornik".
Zašto sada podsjetnik na burni ožujak 2018. godine? Naprosto zato što on može biti upozorenje uoči novog istrčavanja vatrenih u SAD-u, ovoga puta protiv dvije vrlo snažne momčadi iz Conmebola, Kolumbije (14. na svijetu) i Brazila (5.). Da se razumijemo: one će prije svega Daliću donijeti benefite u kontekstu otpornosti i kompetitivnosti vatrenih naspram selekcija iz svjetskog vrha. Kada se spremaš za Englesku, onda naravno biraš suparnike njezine razine kvalitete i intenziteta, ništa ispod toga.
Ovakve žustre, izazovne i intenzivne utakmice nasušna su potreba selekciji koja pretendira na svjetski vrh, a u kvalifikacijama s Gibraltarom, Češkom, Farskim Otocima i Crnom Gorom nije dobila ništa osim solidnog sparinga, iz kojega ni u čemu nije profitirala, osim u činjenici da je promovirala Luku Vuškovića.
Međutim, sudari s Kolumbijcima i Brazilcima nose i poneku zamku, a ona se ponajprije odnosi na – rezultat. I kad se čini da nije bitan – bitan je. Bitan je na primjer izborniku Daliću, čiji status (za sada) nije i ne smije biti dvojben, ali čija kolebljivost oko novog ugovora otvara vrata kalkulacijama oko njegove budućnosti u vatrenima. Nedajbože, čim rezultat ne bude na najvišem vrhuncu, a izvedba selekcije dospije ispod razine svjetske bronce, u vječito propitivački nastrojenom domaćem okruženju – propitkivat će se i Dalićev kredibilitet. Pa će i pritisak na selekciju i na izbornika uoči Svjetskog prvenstva bivati sve jači.
U tom smislu, barem jedna pobjeda u Orlandu, po mogućnosti nad Ancelottijevim Brazilom, donijela bi izborniku i selekciji važan dotok kisika. I omogućila spokojnu pripremu za Svjetsko prvenstvo. Barem jedna pobjeda u Orlandu značila bi i vitalan, prestiža vrijedan iskorak vatrenih čiji učinak u sučeljavanjima s najjačim Fifinim selekcijama nije sjajan. U posljednjih deset nastupa protiv reprezentacija iz Fifinih top 10 Hrvatska ima tri pobjede i pet poraza. Pobijedila je Nizozemsku i Francusku u Ligi nacija te Portugal u prijateljskom susretu, ali glatko ostajala kratka u službenim natjecateljskim sudarima sa Španjolcima (0:3), Francuzima (0:2) i Argentincima (0:3). Čak ni protiv posrnulih Talijana (1:1) nije bilo pobjedničke moći. Uoči turnira u Americi nije naodmet spomenuti i učinak Hrvatske protiv selekcija iz Conmebola: ima samo tri pobjede u 14 utakmica, među ostalim gubila je od Ekvadora, Čilea i Perua. U svemu ovome, izazovnost ispita u SAD-u za hrvatsku reprezentaciju doista je fenomenalna. Kao da Svjetsko prvenstvo već počinje!
Otvori KEKS Pay
Rušenje Dalića ima uglavnom svoju politički ideološku pozadinu. Da nije Katolik vjernik, da nije domoljub bi i tim rušiteljima bio neupitan makar imao trećerazredne rezultate.