Znate li kako se zove službena maskota Svjetskog prvenstva u te-kvon-dou što se ovaj tjedan održava u Manchesteru? “Kiki” joj je ime i vjerojatno proizlazi iz slogana prvenstva “Kicking for Glory”.
Znate li pak kako se zove trenutačno najstalnija i najpouzdanija hrvatska tekvondašica? Nasljednica trostruke europske prvakinje Lucije Zaninović u kategoriji do 49 kg? Kiki joj je nadimak, a ime joj je Kristina Tomić.
Ova članica zagrebačkog Osvita upravo je osvojila svoju treću uzastopnu medalju na velikim natjecanjima. Nakon bronce na SP-u 2017. i europskog zlata lani, kolekciju kolajni u Manchesteru upotpunila je novom svjetskom broncom.
>> Pogledajte što je rekla Kristina Tomić
Nezaliječeni gležanj
– Kada sam čula da se maskota zove Kiki i to je bilo nešto što me vodilo ka nekom dobrom osjećaju baš kao i nadnevak na koji sam se borila. Bio je to 17. svibnja, a 17 je moj najdraži broj.
No neke životne okolnosti Kristini baš i nisu išle u prilog. Došla je nezaliječenog gležnja, a samo tjedan dana prije puta umrla joj je 92-godišnja baka Anica. Kako je samo uspjela zadržati formu u tjednu kada je cijela obitelj bila pod velom tuge?
– Tih dana bilo je tužno u našoj obitelji, a meni su moji treninzi zapravo pomagali da skrenem misli.
Sa svojom novom svjetskom medaljom Kristina je zacijelo bila melem i za misli svojeg oca Marka koji je samo tjedan dana prije pokopao svoju majku.
– Sigurno sam ga razveselila i olakšala mu, no i unatoč tim okolnostima, moj otac je meni i ovaj put bio velika podrška. On mi stalno govori: “Samo hrabro, nikog se nemoj bojati.”
Ako je tata Kristinina stijena, mama Draženka je onda “najkorisniji igrač”.
– Mama je MVP mojeg života. S njom sam prvom razgovarala nakon što sam osvojila ovu medalju kada mi je kapetanica Iva Radoš vratila mobitel. Naime, Iva mi je po zapovijedi oduzela mobitel da ne bih tijekom borilačkog dana rasipala koncentraciju i energiju. Uostalom, prije dvije godine gadno sam se opekla jer sam, nakon što sam osigurala broncu, u ta 24 sata potpuno izgubila fokus pa u polufinalu nisam bila konkurentna.
Primajući sve moguće čestitke, a bila je to moja prva velika medalja, zahvatila me euforija i fokus mi se raspršio, tako da je za mene natjecanje psihološki bilo gotovo s pobjedom u četvrtfinalu. U polufinalu sam izgubila od Srpkinje Vaje Stanković koja je potom postala prvakinja svijeta.
>> Pogledajte što je rekla Matea Jelić
I mama i tata imaju takvo radno mjesto da ih Kristina vidi svaki put kada ide na svoj faks.
– Mama i tata vode kopirnicu koja je locirana između Filozofskog fakulteta i Fakulteta strojarstva i brodogradnje. Kada idem na faks, popijemo brzinski kavu, a poslije se vratim kopirati gradivo.
Koliko je daleko ova vrsna tekvondašica dogurala sa studijem?
– Studiram talijanistiku i pedagogiju i imam pet ispita do preddiplomskog. Htjela bih to ove godine riješiti, ali ne bih nužno upisivala diplomski prije nego što završe Olimpijske igre, da se mogu posvetiti skupljanju olimpijskih bodova.
Na ovo prvenstvo Kiki je došla kao peta na olimpijskoj rang-ljestvici, a u Tokio će izravno njih šest.
– Trebala bih i na Grand-prix turnirima uzeti dvije medalje.
A ovu medalju koju je upravo osvojila posvetila je svom klupskom treneru.
– Ova je medalja za Dinka Koštića, čovjeka koji mi je stalno vjerovao u mene, čak i kada mi je išlo loše. Stalno mi je govorio da pripadam svjetskom vrhu što se, eto, i obistinilo.
S obzirom na tempo života kakav ima, kaže da nema vremena za ljubav.
– Ponekad imam i po tri treninga dnevno plus fakultetske obveze. Nemam dečka i ne znam kada da ga nađem i kako da mu se posvetim.
Gdje da nađem nekoga tko će sve ovo što ja prolazim razumjeti. Da sam ja osoba u takvoj situaciji, ni meni ne bi bilo prihvatljivo da mog partnera nikad nema, da je stalno na turnirima i putovanjima. Moja posljednja ljubav bila je tekvondaška, tako se jedino moglo, no više nismo skupa.
Tijekom prvenstva Kiki je suosjećala s kolegama koji bi ispali vrlo rano.
– Znam kako se osjećaju. Svi mi posvećeni smo sportu maksimalno i onda dođete na veliko natjecanje i ispadnete u prvoj ili drugoj borbi. Grozno.
Razveselila sestru i brata
Kristininoj medalji iz Manchestera jako su se razveselili i brat Ivan (30) i sestra Irena (25).
– Brat je završio strojarstvo, odnosno energetiku i radi u nuklearki Krško. Radi jako odgovoran posao, nerijetko je u kontrolnoj sobi. Sestra je pak završila medicinu i počela je raditi u hitnoj. Ona je bila moja “cimerica”, dijelile smo sobu do moje 20. godine. Jako smo bliske i ja joj neću dopustiti da i ona, ha-ha, kao brojni liječnici, ode u inozemstvo.
