– Hrvatskim klubovima nasušno nedostaje pravih napadača, onih top klase. Još je igra i donekle dobra, ali jednostavno nema tko zabijati golove – tako nam je Ilija Lončarević prošloga tjedna komentirao gorke poraze Hajduka, Rijeke i Osijeka u europskim natjecanjima. Naznačio je Ilija i da Hrvatska već neko vrijeme ima problema sa stvaranjem top golgetera, a da bi zbog toga uskoro mogla ozbiljno patiti i reprezentacija.
Pogleda li se Dalićev najnoviji popis, jasno je da su nam prva dva golgetera, Kramarić i Budimir, u ozbiljnim godinama (33), a njihovih nasljednika baš i nema na vidiku, pošto se od napadača iz mlade reprezentacije već godinama nitko nije isprofilirao u top klasu. Vidjet ćemo može li ta top klasa postati novo ime na Dalićevu popisu – Igor Matanović, 21-godišnji igrač Eintrachta. No on je tek na početku dokazivanja, dalek je put do toga da postane napadač svjetske klase kakve smo godinama prije imali u reprezentaciji. Matanovića smo bili prisiljeni pronaći u inozemstvu, a u hrvatskoj ligi trenutačno ne postoji nijedan mlađi napadač koji bi mogao postati prva špica vatrenih.
Gotovo svi klubovi igraju samo s jednom špicom pa se radije odlučuju za iskusne, a mladi talenti propadaju ili odu u inozemstvo
Komentara 1
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Otvori KEKS Pay
I u većini svjetskih klubova igraju s jednom špicom, to nije problem. Problem je u HR u slijedećem, što pojedinci na rukovodećim mjestima u klubovima imaju svoje vlastite interese te su umreženi u interese jakih agenata, škole nogometa su sve lošije, olako se dobija trenerska licenca, bitno da je bio ili zaslužan sportaš (reprezentativac) ili je dobar teoretičar a praksom nedovoljno vlada. Trenerski poslovi dobivaju se po rodijačkim sistemima dok se nedovoljno, gotovo ništa ne ulaže u imfrastrukturu i izobrazbu kadrova. Ne daje se posao kvalitetnim već poslušnim kadrovima, dok se kod mladih vlastitih igrača uglavnom vide mane, vrline im se nedovoljno ističu a talent im se intenzivnim radom ne usavršava. Nema sustavnog rada već samo improvizacija. To je problem a ne jedna ili tri špice . . .