Kada je Manchester United 18. prosinca 2018. objavio priopćenje na šest redaka o raskidu ugovora s Joséom Mourinhom, pomislili smo da je to kraj plodnog razdoblja karijere izazovnog Portugalca. Procjenjivali smo da su mu dva uzastopna otkaza, u Chelseaju i Unitedu, zatvorila vrata velikih klubova i usmjerila ga prema manje ambicioznima, recimo Bordeauxu i Sampdoriji.
Prognozirali smo i da će potom odraditi još nekoliko velikih ugovora na rubu nogometnog planeta, u Kini ili Japanu, ili se vratiti u Porto, gdje će dočekati mirovinu. Bili smo u krivu jer evo Portugalca i dalje u Premieru, za kormilom još jednog kluba s vrha, finalista Lige prvaka 2019., engleskog doprvaka 2017. i člana šest prvoplasiranih svake godine od 2010.
Sedam puta skuplji
Kao Tottenhamov menadžer, Mou će (ako se Uefa ne predomisli) 18. ožujka posjetiti Zagreb devet i pol godina poslije gostovanja s Realom u Ligi prvaka. Taj je susret u rujnu 2011. zaključen s 1:0 za Hispance golom Ángela Di Maríje i krvavim stopalom Cristiana Ronalda, koji je nesmotreno podmetnuo nogu pod ko pačku Jerka Leke. Kao i onomad kad je vodio Madriđane, veliki će smutljivac doputovati kao golem favorit za proboj u četvrtfinale Europske lige, unatoč silnoj vjeri Dinamovih navijača, ohrabrenih serijom od devet uzastopnih. No Spursi su za Dinamo teška kategorija, sedam puta skuplji prema cijenama iz Transfermarkta, puni međunarodnih zvijezda kalibra Harryja Kanea, Garetha Balea, Heung-min Sona, Dele Allija i Harry Winksa. A njihova najveća zvijezda nije nitko drugi nego strateg s klupe.
U Tottenhamu je “The Special One”, kako se sam prozvao 2004. po dolasku u Chelsea, našao udobne uvjete za treniranje. Velika je razlika između ozračja u kojemu je radio na Old Traffordu i ovog na stadionu Spursa. U pr voj je sezoni s crvenim vragovima osvojio Europsku ligu, Liga kup i Superkup, u idućoj zauzeo drugo mjesto u prvenstvu, no u trećoj je brzo i daleko zaostao za vodećima i pao u nemilost. Zadnjih mjeseci prije otkaza stalno se borio s upravom oko igrača koje je htio dovesti i tran sferirati.
U ovoj drugoj skupini nalazio se skupi i razvikani Paul Pogba, suvišan u Mourinhovim shemama. Moravši izabrati jednog ili drugog, nadležni su se odlučili za francuskog srednjaka, svjetskog prvaka s Francuskom.
Mou je ostavio Manchester
United na šestom mjestu 19 bodova iza vodećeg Liverpoola i prepustio se plandovanju koje je potrajalo do kasne jeseni 2019. U to se vrijeme predsjednik Spursa, znameniti Daniel Levy, nakon sedam godina razišao s Mauricijem Pochettinom i bacio na traženje prikladne zamjene. O mogućem nasljedniku Argentinca rekao je, “na svijetu postoje dva vrhunska trenera, od kojih je jedan u drugom premijerligaškom klubu (Pep Guardiola, op. a.), a drugi je José”.
Bio je to jasan znak da će 56-godišnji lukavac nakon jedanaest mjeseci dobiti novi posao u najprestižnijoj ligi. Levy je bio vrlo zadovoljan njihovim prvim razgovorom, u kojemu ga je Mourinho bez napora uvjerio da je i dalje ambiciozan i gladan uspjeha. Zračio je energijom i izrazio oduševljenje Tottenhamovom igračkim kadrom, ocijenivši ga kolektivno kvalitetnijim od Unite dova. Mou je mnogo sretniji rade ći za Levyja, nego što je bio na Old Traffordu, kad mu je nadređeni bio Unitedov izvršni dopredsjednik Ed Woodward. Dok ovaj naj češće obavlja posao iz Londona, 330 km od Manchestera, Tottenhamov boss svakodnevno dolazi u centar za trening, gdje ima ured. Mourinhu više odgovara odnos u kojemu je moguć prisan osobni kontakt s gazdom.
Po svemu sudeći, jednako se dobro slaže i s igračima. Insajderi kažu da u svlačionici vlada vedrije i pozitivnije ozračje nego u Pochettinovo vrijeme. I Mou se promijenio nabolje otkad vodi pijetlove. Izvori bliski klubu rekli su BBC-ju da je smiren, opušten i pristupačan, čime se nekoć nije isticao.
Dok se odmarao od treniranja, mediji su pitali Portugalca na te melju čega će odabrati idući klub. Odgovorio je da ga prije svega za nima dobra organizacija.
– Prošla su vremena kad je menadžer bio glavna ličnost sa svim ovlastima. Danas je potrebna struktura. Prva tema o kojoj ć razgovarati s mogućim poslodav cima nisu igrači koji me zanimaju ni raspoložive financije, nego kakva je klupska struktura. Ako budem zadovoljan s tim, možemo krenuti dalje – prenio je BBC njegove riječi. Tottenham je ispunio sve uvjete – odličan igrački kadar, kvalitetne profesionalce u klupskim službama, fenomenalan stadion, najmoderniji centar za trening i strastvene navijače
željne trofeja. I Tottenham vidi korist od “The Special Onea”. Zahvaljujući njemu, prisutniji je u medijima danas nego u vrijeme finala Lige prvaka prije dvije sezone.
Mourinho je u mladosti shva tio da neće daleko dogurati u igračkoj ulozi, ali je otkrio afinitet za treniranje. Nakon što je diplomirao sportske znanosti na Tehničkom fakultetu u Lisabonu i pohađao trenerske tečaje u organizaciji engleskog i škotskog Nogometnog saveza, dobio je posao trenera mlade momčadi Vi tórije iz rodnog Setúbala. Ranih devedesetih radio je i kao pomoćni trener Estrele, no najvažniji je korak napravio 1992. prihvativši Sportingovu ponudu da služi kao prevoditelj Bobbyju Robsonu.
Englez je odmah uvidio da je José više od prevoditelja pa ga je povukao sa sobom u Porto. Uspjesi za kormilom zmajeva priskrbili su dvojcu transfer u Barcelonu, gdje je Portugalac brzo stekao ugled kao sjajan analitičar i savjetnik za taktiku. Iako su u jednoj sezoni osvojili tri trofeja, blaugrane su raskinule s Robsonom da angažiraju tad najcjenjenijeg svjetskog stručnjaka, Louisa van Gaala.
Strast prema trofejima
Mourinho se također spremao otići, no klub mu je ponudio da ostane kao pomoćnik novom šefu. Barcelona se okoristila združenom genijalnošću obojice, osvojivši četiri trofeja u dvije sezone, a Mou je stjecao sve veću samostalnost i dobio dodatnu dužnost vođenja Barcelone B. Po Van Gaalovu odlasku 2000., prešao je u Benficu kao pomoćnik Juppa Heynckesa, ali je već u rujnu promaknut u glavnog trenera. Bio je to trenutak kad je pokazao pravo lice: odbio je pomoćnika kojeg mu je uprava namijenila, svog bivšeg profesora Jesualda Ferreiru, ocijenivši ga nestručnim (!), da bi dva mjeseca poslije dao otkaz jer mu novi predsjednik nije produžio ugovor unatoč dobrim rezultatima. Preuzeo je skromnu Leiriju i doveo je do trećeg mjesta u prvenstvu, zaradivši transfer u Porto. Bio je to spoj iz snova jer je Mou doveo zmajeve do dvaju prvenstava, Kupa Uefe i Lige prvaka, izgradivši ugled trenerskog fenomena – jednako stručnog za nogomet i za psiho logiju, a ujedno i majstora ironije i provokacije. Roman Abramovič mu je 2004. otvorio vrata Premier Leaguea i povjerio mu projekt ve likog Chelseaja, dobivši zauzvrat dva naslova zaredom i FA kup.
S Interom je također osvojio dva uzastopna prvenstva i tro struku krunu 2010., postavši tek peti trener pobjednik Lige prvaka
s dvama klubovima. Dok je slavlje internista još trajalo, odletio je u Madrid i potpisao za Real, koji mu je imao biti kruna karijere. Usporedno sa sportskim uspjesima, punio je medijski prostor incidentima koje je smišljeno pravio da bi destabilizirao protivnike. U Portugalu se sukobio s poznatijim kolegom Jaimeom Pachecom, glumeći da ne zna tko je. U Engleskoj se sukobljavao s Fergusonom, Wengerom i Benítezom, u Italiji s Ranierijem, u Španjolskoj s pola momčadi Reala i Guardiolom. Poslije poraza od Barçe 2011. gurnuo je prst u oko uljudnom Titu Vilanovi, poslije se praveći da mu ne zna ime.
Toliko je išao na živce javnosti da je Florentino Pérez bio sretan kad ga se 2013. riješio. Kao da je u Realu izbacio iz sebe većinu negativnosti, po povratku u Chelsea donekle se upristojio i proslavio naslov 2015. u mirnijem tonu. U Unitedu i naročito u Spursima viđen je civiliziraniji Mourinho, no strast prema trofejima nije mu izblijedjela s godinama. Najbolju priliku vidi u Europskoj ligi, koja je ujedno i Tottenhamov najlakši put u Ligu prvaka. Još kad uzmemo u obzir da je ovo godina koja završava na “jedan”, kao i tolike prethodne u kojima su se pijetlovi domogli trofeja, gotovo smo sigurni da neće ostati praznih ruku.
Iako, dan poslije, još uvijek sve izgleda loše, ja vjerujem i u drugu opciju, daleko od toga da Tottenham nije top ekipa, uvijek je bio, i kada je išao na Cro pogon, no nogomet je isto katkad nepredvidiv, osim same snage Tottenhama mi smo jučer loše odigrali, daleko ispod mogućnosti, isključivo što su igrači ipak bili u velikom grču kao posljedica impresije protivnikom i stadionom, nadao sam se da smo djelomično preboljeli tu bolest, već smo igrali sa dosta velikih ekipa, no nažalost jučer je to bilo jako izraženo, oduzeli su se, pao je sustav, a nije bilo nekog poticaja za resetiranje sustava, da smo možda uvalili neki gol, tako da je po meni taj veliki grč glavna značajka utakmice, da smo bili 114% posto pravi, a morali smo, bilo bi drugačije, možda bi i rezultat bio isti no dojam i igra bi bili drugačiji, ovako ostaje vjera u naš Dinamo, mi nismo razbijeni, samo smo odigrali bez dojma, i rezultat nije nedostižan, i siguran sam da će u Zagrebu dečki otpustiti taj grč, i odigrati pravu utakmicu, rezultat nije bitan, mi smo već odigrali za pamćenje i povijesni uspjeh u EL, dakle nema tereta, dečki vi ste već naši pobjednici, time nemate što izgubiti, pokažite još jednom svoju snagu, vjerujte i uz dobre okolnosti možda nas nagradi, i ostvarite nemoguće, prolaz, samo vjerujte...ajmooo dečki...ale ale dinamo ale...