U predvečerje zadarskih svečanosti posvećenih Krešimiru Ćosiću, u potrazi za idealnim igračkim sugovornikom, obratili smo se jednom drugom košarkaškom genijalcu, igraču kojeg je pokojni velikan učiteljski usmjeravao. Najprije kao trener tadašnje Jugoplastike, a potom i kao izbornik reprezentacije bivše SFRJ.
– Žao mi je što tih dana ne mogu biti u Zadru, no udaje mi se kći Stela. Kreše kao igrača ne sjećam se toliko jer sam ja, dok je on završavao karijeru, još igrao nogomet i košarku nisam toliko pratio. Doduše, znao sam ja pogledati koju utakmicu na Gripama jer sam blizu stanovao, a moj dida radio je na ulaznim vratima pa bih se ja provukao. No, ja sam tada trenirao nogomet, Hajduk mi je bio najvažniji, a košarku sam počeo trenirati tek s 15 godina. Ipak, relativno sam brzo počeo trenirati s prvom momčadi, možda nakon dvije godine treniranja košarke, a Krešo je u sezoni 1984./1985. bio trener. I danas se sjećam nekih njegovih savjeta, a moje najsnažnije sjećanje na njega jest kada mi je rekao da, prije no što se priključim pripremama juniorske reprezentacije u Pirotu, provedem 10 dana sa seniorskom reprezentacijom.
Volio je inteligentne igrače
A to je potez koji je, kazat će Toni, itekako utjecao na daljnji tijek njegove karijere, naročito na izvedbe na juniorskom Svjetskom prvenstvu na kojem je SFRJ osvojila zlato, a on je bio najbolji igrač (MVP) turnira. I to ne samo zbog onih 11 trica iz 12 pokušaja u utakmici s favoriziranim američkim vršnjacima.
– I tu sam ja, na tim pripremama seniorske reprezentacije, napravio najveći iskorak u karijeri jer sam osjetio razliku između odraslih košarkaša i nas djece, osjetio sam snagu seniorske košarke, ali sam i stekao samopouzdanje. Imao sam priliku vidjeti gdje trebam biti fizički i tehnički, pa i mentalno. On je meni govorio što mi sve treba da mogu igrati što više pozicija, što sve trebam razumjeti, kakvu tehniku moram razviti. I nakon tih 10 dana sa seniorima odigrao sam sjajno Svjetsko juniorsko prvenstvo koje smo i osvojili.
Zahvaljujući YouTubeu svi smo u prilici prisjetiti se Ćosićevih igračkih bravura, ali i intervjua.
– Slušam ga i kao da čujem ono što je meni nekad govorio. Neki sam dan vidio da je kao najmlađi igrač reprezentacije morao nositi dresove i vodu, i prije i poslije utakmice, ali bi za vrijeme utakmice većina ključnih lopti išla na njega. Ta dva sata na parketu bio bi najvažniji igrač reprezentacije, dok bi nakon utakmice bio tretiran kao najmlađi igrač momčadi, a znalo se što su njegove obveze.
Je li Krešo, stilski gledano, u svoje vrijeme bio što je i Nikola Jokić danas?
– Da nije bilo Kreše i načina na koji je igrao, šutirao izvana, asistirao, ne bi bilo ni Rađe, ni Divca, ni Bodiroge, ni mene u igračkom obliku u kojem smo se pojavili. On je pod svoje stare dane, a posljednje sezone proveo je igrajući za Cibonu, igrao razigravača na vrhu kruške. Bio je i takozvani stretch centar, onaj koji sa svojim šuterskim mogućnostima rastvara reket. On je u ono vrijeme igrao današnju košarku. Kad mi netko kaže da smatra upitnim koliko bi on danas bio učinkovit, ja mu kažem da mu daju fizikalije i sva moguća sredstva za oporavak koja se danas koriste, onda biste vidjeli koliko je on bio moćan igrač. Pa njegov naraštaj, ali i moj, držali su na kruhu i vodi, a kada su meni ponudili proteine neki su mi govorili 'tko još jede prašak', kao da će mi od toga oči ispasti. Malo se šalim, no nama je najbolji oporavak bio kada bismo sjeli u kadu s ledom. LeBron James danas troši između milijun i dva milijuna dolara na oporavak pa se ne treba čuditi što igra i s 40 godina.
U kojoj je mjeri Ćosić bio drugačiji trener od ostalih koje je imao u karijeri?
– Njemu je inteligencija bila jako važna i nije volio kada igrači ponavljaju pogreške jer onda bi posumnjao u njihovu inteligenciju, ali i posvećenost. Ja bih bio isto takav poput njega, da sam trener. Ili bih čupao svoju kosu ili bih je čupao igračima koji ponavljaju pogreške. Ćosić bi te uhvatio za ruku i tako bi te stisnuo, uštipnuo, da ti krv stane. On bi kazao igraču da napravi neku drugu pogrešku, ali da ne ponavlja istu jer to bi ga izludilo. On je toliko volio i razumio košarku i toliko toga je vidio da bi ga živciralo kada igrač ne bi razumio što mu govori.
Nezaboravni Žila, tako su ga zvali u mladosti, volio je mlade igrače.
– On je uveo Rađu, Divca i mene u reprezentaciju za Europsko prvenstvo 1987. na kojem nismo dospjeli do finala jer je u momčadi bilo možda previše mladih igrača, a bili su tu još od mladih Paspalj i Đorđević. Uostalom, Krešo je Divca vodio i na Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj 1986., a zvao je i mene pa su rekli da ne pretjeruje s neiskusnim igračima i neka si uzme jednog, a budući da mu je trebao centar uzeo je Divca. On je vidio nas pet godina unaprijed i stalno je govorio: "Jedino što treba ovim momcima jest da igraju."
S Tonijem smo razgovarali nekoliko dana nakon njegova povratka iz Abu Dhabija gdje je, s Dinom Rađom i Vladom Divcem, bio poseban gost arapskih domaćina Final Foura Eurolige. S kakvim se dojmovima, u društvu sina Marina, vratio u svoj Chicago?
– Završni turnir Eurolige bio je organiziran na vrlo visokoj razini, a i nas su sjajno ugostili. Dvorana je bila super, puna navijača, a vidim da su oni grčki bili prilično razočarani jer su očekivali da će finale igrati Olympiakos i Panathinaikos. No, u obje polufinalne utakmice suparnici su bili daleko bolje momčadi, i Monaco i Fenerbahče. A na kraju je Fener sasvim zasluženo postao prvakom.
Koliko mu se svidjela košarka koju je gledao kao netko tko je nastupio na četiri Final Foura, a tri puta bio pobjednikom?
– Svidjelo mi se. Neću ulaziti u kvalitetu igrača, no igrala se sasvim solidna, zanimljiva i gledljiva košarka.
Je li se moglo primijetiti više taktike nego u NBA utakmicama ili je to samo mit?
– Ne vjerujem da je tako jer igra se, manje-više, ista košarka u kojoj je sve manje klasičnih centara. Svi iz igre jedan na jednoga igraju na prodor pa na izbacivanje na vanjski šut. U obrani se sve preuzima. Možda bi se više moglo u napadu igrati neke druge opcije, no neću ulaziti u to. To je moderna i brza košarka, s dosta šutiranja bez puno skoka u napadu, što nije ni moguće ako igraš tako široko.
Naš je dojam da u današnjoj euroligaškoj košarci nedostaje centara s leđnom tehnikom kakvu je imao Dino Rađa.
– Vjerujem da bi Dino sa svojim znanjem i danas dominirao u reketu. Ja sam stekao dojam da su oba finalista igrala s četiri krila i playmakerom. Eto, za toga Fenerova Nigela Hayes-Davisa, MVP-ja završnog turnira, ne možeš reći da je trojka ili četvorka, a kamoli petica, no on u Europi dobro prolazi. Danas se takva košarka igra, sve se u obrani preuzima. U polufinalima mi se svidio Mike James, koji je dominirao, no u finalu je bio dobro čuvan.
Sve se češće povede rasprava o tome treba li se Euroliga završavati turnirom četvorice, kao što je to u američkoj koledž košarci ili da se prvak Europe dobije doigravanjem kao u NBA ligi.
– Prema onim momčadima koje su u osnovnom dijelu sezone imale najbolji omjer bilo bi poštenije da se igra doigravanje, pa tako i finalna serija na tri pobjede. Jer, u jednoj se utakmici i onome najboljem može dogoditi da nema svoj dan, da je suparnik jednostavno u boljem bioritmu. Eto, taj Olympiakosov Vezenkov u polufinalu ništa nije mogao pogoditi, a u utakmici za treće mjesto igrao je odlično.
Neki će reći da bi Euroliga trebala biti zatvorena i ekskluzivna, po uzoru na NBA ligu, no nama se čini da bi to bilo loše za nacionalna prvenstva.
– U takvoj bi ligi trebalo biti minimalno 30 momčadi, pri čemu bi se morala iznaći neka formula koji klubovi to zaslužuju. Osim toga, ta bi liga morala biti jedinstvena, po dogovoru Eurolige i Fibe, a ne da svaka ima svoju ligu. Jer, nema smisla da u jednoj ligi igra Real, a u drugoj Barcelona, u jednoj Panathinaikos, a u drugoj Olympiakos, u jednoj Milano, a u drugoj Bologna.
Za vrijeme boravka u Abu Dhabiju, gdje je imao tretman kao kakav nekadašnja velika zvijezda europske košarke i zaslužuje, Kukoč je prvi put čuo za novu ideju.
– Da, moram priznati da nisam znao da postoji ideja pokretanja NBA Europe. Ja sam dosad mislio da se ta ideja odnosi na to da se NBA rastegne do Europe. Opet kažem, i takva liga ima smisla jedino ako je jedinstvena. Vjerujem da bi bila jako gledana jer bi NBA to znao komercijalizirati i bio bi to razlog za mnoge europske igrače da ne žude za NBA ligom.
A tu žudnju za NBA 'eldoradom' umanjit će i revolucija u sveučilišnoj košarci, koja je odlučila plaćati svoje košarkaše studente?
– Meni se čini da se to dogodilo zbog toga što koledži zarađuju mnogo novca, a ne mogu zadržati svoje najbolje igrače. A na će ovaj način možda uspjeti zadržati svoju igračku zvijezdu koju godinu duže i to komercijalizirati. Jasno je da će oni koji su projicirani kao top igrači na NBA draftu izabrati NBA, no bit će i onih kojima će biti zanimljivo uzeti deset milijuna dolara u koledž košarci koji, nakon toga, još stignu zaigrati i NBA košarku.
A preko Atlantika će Europljani uvijek biti cijenjeni, kako u očima koledža tako i NBA klubova, najviše zbog odličnih fundamenata. A upravo je o tome Toni govorio u jednom razgovoru za Arab News.
– U Europi vas uče fundamentima igre, neovisno o vašoj visini. Moraš naučiti šutirati, dodavati, driblati, igrati u reketu. Ja sam bio možda jedan od prvih visokih igrača koji je šutirao trice, igrao izvana. I dok sam u Europi igrao vanjskog igrača, igrati u reketu morao sam naučiti u Bullsima koji su na mojoj poziciji imali igrače poput Jordana i Pippena. Da bih dobio više minuta u igri morao sam naučiti kako igrati leđima košu, a kada sam i to naučio onda je treneru bilo lako uvesti me u igru jer sam mogao igrati bilo koju od pet pozicija.
A zamislio je Toni i petorku Europljana u kojoj bi na svakoj od pozicija imao "playmakera".
– Ja bih u petorku uzeo Tonyja Parkera kao primarnog razigravača, Luku Dončića ili Dražena Petrovića kao igrače koji razigravaju s dvojke kao i Antetokounmpo s trojke. Nowitzki ili Gasol bili bi u petorci kao igrači koji razigravaju s četvorke i na kraju Jokić i Sabonis koji asistiraju s pozicije petice. Ne vidim tko bi mogao pobijediti tim poput toga.
Za razliku od 1980-ih pa i 1990-ih, košarka je danas globalan sport u kojem se kvaliteta raširila po kontinentima.
– Nekad ste imali košarkaške sile za koje ste znali da ćete ih vidjeti u polufinalima olimpijskih igara, svjetskih i europskih prvenstava. No, danas, ako neka zemlja ima dobar naraštaj, ona ima izglede napraviti veliku stvar. Na Olimpijskim igrama u Parizu, Francuska i Srbija umalo su pobijedile SAD. Košarka je postala bolja posvuda i sve više košarkaša želi otići u NBA da bi vidjeli koliko su dobri. Kada sam ja dolazio, nas Europljana bilo je jako malo i nismo znali hoćemo li uspjeti. Danas Europljani dolaze u NBA uvjereni da mogu imati glavne uloge pa i osvajati naslove i biti najkorisniji igrači lige.
Oklahoma juri prema naslovu
Na kraju razgovora, nekadašnjeg trostrukog NBA prvaka s Bullsima, a danas savjetnika vlasnika tog kluba, pitali smo tko mu se čini najvjerojatnijim novim NBA prvakom?
– Oklahoma. Meni se čini da je ne mogu dotaknuti ni Knicksi ni Pacersi, koji su slični njima. No, Thundersi igraju u iznimno visokom ritmu, a kada igrate obranu na 170 otkucaja, onda je suparniku teško pogađati i slobodna bacanja, a kamoli šuteve iz igre. U polufinalu Zapada izmorili su Jokića, a u finalu Zapada Edwardsa, ključne suparničke igrače. Oklahoma je jako dobro organizirana momčad, pokrivena na svim pozicijama, a njihov vođa Shai Gilgeous-Alexander sjajan je igrač. On jako dobro bira svoje pozicije za šut, a na crtu za slobodno bacanje može otići kada god mu zatreba.
Otvori KEKS Pay
e moj toni, nemreš ti bez yuge i usporedbe s njima