Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Sport Nogomet

Cjepivo ćemo imati vrlo brzo, ali siguran sam da se većina neće htjeti cijepiti

- Uvjeren sam da će cijeli svijet naučiti neke pouke iz ovoga. Nogomet i život u sljedećih će se nekoliko mjeseci normalizirati. Klubovi će reorganizirati poslovanje, a oni koji opstanu, uvjeren sam, imat će drukčije pogled
08. svibnja 2020. u 18:09 0 komentara 2796 prikaza
Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/4

Nenad Črnko (56) jedan je od rijetkih u našem nogometu koji ostavlja dojam lakoće manevriranja u novim okolnostima. U razgovoru s predsjednikom HNK Gorice odmah se primijeti i da je civilizirana osoba. Danas je to osobina koja oraspoloži. Iznimno susretljivo pristao je na intervju. Pripremajući se za razgovor, prisjetio se, kaže, nekih detalja u nogometnom radu koji će mu pomoći u pisanju knjige.

KHL Medvescak Zagreb - UPC Vienna Capitals NEMA STRAHA OD KORONE Strani mediji se raspisali o Hrvatskoj: Ovo je jedinstveno u svijetu

Kako proživljavate sve ovo vezano za koronu?

– U početku sam mislio da ću se odmoriti, no odlučio sam obaviti sve što godinama guram pod tepih. Ritam mi je identičan kao u vrijeme prijelaznih rokova. Nedostaje mi jutarnja kava prije posla u lokalnom kafiću u Buševcu gdje mi zadnjih 20-ak godina započinje radni dan – kaže Črnko.

Kako provodite vrijeme uz restrikcije?

– Ako se dobro organiziramo, možemo sve obaviti i na drukčiji način. Izbacio sam informativne emisije na TV-u, radiju i portalima jer nas je to počelo dovoditi do ludila. Uhvatio sam se da triput dnevno mjerim temperaturu i pijem vitamine.

No, rekao sam – dosta! Ni od čega ne treba bježati, ali treba ostati normalan. Takav pristup mi je važan jer su izravno pogođeni upravo sektori u kojima funkcioniram, IT, mediji i nogomet.

Gdje ste se susreli s većim problemima – u nogometnom klubu ili privatnom biznisu?

– Moja IT tvrtka Netra još je zatvorena. Nema nas puno, radimo od kuće i nastojimo maksimalno amortizirati štetu. Druga grana su mediji. Vlasnik sam tvrtke koja objedinjuje City Radio, novine Reporter, cityportal.hr i TV produkciju gradske informativne emisije i kronike Zagrebačke županije. Kada vam u jednom danu za novine otkažu 90% reklama, ne trebam pojašnjavati koliko je teško. Profesionalni sport je među najugroženijim granama. Mi u Hrvatskoj nemamo se baš čime hvaliti. Posjet je vrlo mali, TV prava dovoljna samo za pokrivanje troškova struje i vode, pa su transferi najčešće jedini kvalitetan iskorak prema egzistenciji. Kada vam jednim klikom zatvore sve opcije, počnu nadirati crne misli. Bio bih lud kada bih rekao da mjere ne pomažu, no samo glup čovjek može očekivati da će to trajati unedogled. Nemamo opciju za takav život i očuvanje sporta i gospodarstva za više od dva-tri mjeseca i moramo razmišljati o životu s koronom. Tko bude spreman, imat će manje posljedice.

Kako vidite budućnost nogometa nakon što završi kriza?

– Cjepivo ćemo imati vrlo brzo, a siguran sam da se većina neće htjeti cijepiti. Uvjeren sam da će cijeli svijet naučiti neke pouke iz ovoga. Nogomet i život u sljedećih će se nekoliko mjeseci normalizirati. Klubovi će reorganizirati poslovanje, a oni koji opstanu, uvjeren sam, imat će drukčije poglede. Koliko dugo i na kojim relacijama, to će ovisiti o globalnom utjecaju marketinga u sportu i ponudi i potražnji.

A kakvo je financijsko stanje u Gorici i projekcija bliže perspektive?

– Imali smo sve složeno za sljedećih godinu i pol. No, otprilike 75% našeg proračuna počivalo je na potraživanjima po transferima Miye i Zwolinskog, nekim budućim transferima, ali i solidarnim doprinosima. Sada, kada su suspendirana i sva međusobna klupska potraživanja, imamo problem kao i drugi. Imamo plan koji iziskuje maksimalnu racionalizaciju, ali i kvalitetno planiranje. Jedan dio morat će biti zatvoren kroz kratkoročne kreditne opcije, no kako postoje realne opcije kvalitetnih transfera do ljetnog roka 2021. godine, ulazite u rizik. Ja sam jednu krizu prošao još devedesetih kao predsjednik Poleta, na početku Domovinskog rata.

Kolika je garancija partnerstvo s Litavcima i kako je ta suradnja zamišljena?

– Partnerstvo dosad funkcionira besprijekorno, a uvjeren sam da će i dalje tako biti. Kada se odlučimo na provođenje pretvorbe i privatizacije, vjerujem da će baš oni biti najbolja opcija za klub. No, ne treba prejudicirati.

Dolaze li Kinezi u Goricu kao potencijalni graditelji stadiona?

– Kinezi su nam sada sporedni kolosijek. Mi smo napravili sve. Nisam siguran koliko će ova pandemija utjecati na to hoće-neće. Ako žele, mi smo tu. Ako ne, doći će netko drugi ili treći, sutra ili za dvije-tri godine. Od vremena je važnije da u Hrvatskoj nema bolje lokacije od Velike Gorice. Kao što nema boljeg partnera od grada Velike Gorice i HNK Gorice.

Kakve ćete rezove napraviti?

– Već jesmo, u svim smjerovima. Smanjenje plaća do 50%, odricanje jedne četvrtine na šest mjeseci, odnosno nakon igranja deset kola u kontinuitetu u sezoni 2020./2021., povrat na 100% uz obvezu povrata 25% u dva dijela, prvi do 31. prosinca 2020. a ostalo do 30. lipnja 2021. Mislim da smo korektni, a najvažnije je da su i igrači prihvatili uvjete.

Hoće li doći do privatizacije HNK Gorice i po kojem principu?

– Privatizacija je logičan korak i do nje će sigurno doći. Kada? Ne znam. Ona neće biti nužna, kao u drugim klubovima kojima je to bila jedina opcija za kontinuitet. Uvjeren sam da će privatizacija donijeti mnogo pozitivnih stvari.

Je li vas strah da će ulaganja u infrastrukturu propasti ostane li nogomet (dugo)trajno bez publike?

– Možemo govoriti o pojedinačnim ulaganjima lokalnih zajednica. Sretan sam što moj klub djeluje u gradu koji uvažava sport i uvjeren sam da će tako biti i u budućnosti. Nemoguće je da sport dugotrajno ostane bez publike, smislit ćemo već neki način.

Dejan Lovren Pljušte uvrede Stotine ljudi žestoko izvrijeđale Lovrena, u priču se iznenada uključio i Pernar!

Kolika je opasnost da se neki klubovi ugase bez pravog izvora kapitala, a da to nije novac iz državnog proračuna?

– U Hrvatskoj je ta opasnost konstantna. Ova situacija sigurno će biti velika opasnost za mnoge klubove. No, ne mislim da je Hrvatska drukčija od drugih zemalja. Za opstojnost bilo čega potreban je kapital, no isto tako potrebna je i nekakva politika upravljanja, planovi, pa na kraju i samofinanciranje. Bez toga ni kapital dugoročno neće pomoći.

Kako će se kriza odraziti na stanje u našim nižim ligama?

– O amaterskom nogometu mogao bih napisati knjige. U posljednjih 20 godina prošao sam sedam razina natjecanja. U takvim situacijama lakše je amaterskom nego profesionalnom sportu. Ne postoje ugovori, zaposlenici, naknade se isplaćuju isključivo na temelju mjeseci kada traju aktivnosti... Svi koji su doista bili amateri, izaći će koliko-toliko normalni. Oni koji su imali nekakav poluprofesionalizam, imat će većih problema.

Ima li HNS strategiju pomoći ili upravljanja krizom?

– HNS nije ni blizu kakav je bio prije nekoliko godina i uvjeren sam da će se othrvati svim problemima, kao i da će pomoći profesionalnim klubovima da se stabiliziraju.

Je li u Savezu održan neki krizni sastanak? Ako jest, tko ga je inicirao?

– Savez je odgovoran i svakodnevno provodi aktivnosti na svim razinama. Za takve situacije ne postoji potreba za pojedinačne inicijative već postoje tijela koja znaju svoj posao. Raspisan je novi natječaj za prodaju TV prava, a uvjeren sam da će već taj iskorak potaknuti veliku nadu u budućnost našeg nogometa. Nisam za to da Savez diže kredite da bi neki klub njime plaćao igrače i možda samo produbio agoniju. Neke će se stvari morati presložiti, nogomet će se morati svesti u druge realnosti.

Koliko su klubovi svjesni da će morati djelovati zajedno ili će se sve svesti na pojedinačne pristupe rješenja krize?

– Nisam još dobio ni jedan argument da bi klubovi samostalno bilo što napravili osim sami sebi stvorili dodatni trošak, ako aludirate na udrugu prvoligaša. No, klubovi djeluju zajedno. Gorica nema problema ni s kim u komunikaciji. Razgovaramo sa svima koji našu razinu komunikacije podnose. Uostalom, svi imamo problema i vrlo je teško davati savjete o problemima koje ni sami ne možemo riješiti.

Bi li možda Udruga prvoligaša pomogla da postoji?

– U ovom trenutku ne bi. No, to ne znači da, kad stvorimo temelje za funkcioniranje samostalne udruge, ona neće i egzistirati. Ja sam za tu opciju, učinit ću sve da ona jednog dana zaživi.

Što bi u ovom trenutku Udruga možda mogla bolje napraviti bolje od Komisije za profesionalni nogomet?

– Najprije treba postaviti temelje za neke stvari i Udruga će sigurno biti jedina opcija rukovođenja ligom. I zato ću se angažirati da pokušamo stvoriti temelje za kvalitetnu udrugu, a ne neku fikciju.

Vode li se članovi odbora ponekad previše osobnim interesima, onoga što predstavljaju, a manje općim interesima hrvatskog nogometa?

– Mislim da to gledamo pogrešnim očima. Niti je hrvatski nogomet samo Prva i Druga HNL, niti je Savez samo A-reprezentacija, pa onda stvaramo percepciju da IO nije dorastao vrhu piramide. U proceduri kroz aktivnosti u županijskim savezima sudjeluju i amaterski i profesionalni klubovi i onaj bi konačni filtar trebao biti najkvalitetniji za hrvatski nogomet. Ne vidim da postoje osobni interesi, ali svi zajedno se dosta teško nosimo s teretom pritisaka iz svojih sredina, odnosno županija koje od članova na vrhu HNS-a ponekad očekuju raznu pomoć. Nažalost, to se odražava i na nedovoljne aktivnosti lokalnih zajednica na ulaganju u infrastrukturu pa onda sve pada na leđa Saveza. Nemoguće je udovoljiti svima.

Što klubovi mogu očekivati, kakva će biti reakcija države bude li potrebe za golim spašavanjem sustava?

– Bio bih sretniji da se država uključi na druge načine. Primjerice korekcijom poreznih sustava u sportu i uvođenjem jedinstvene porezne stope od 25% za sva davanja profesionalnih djelatnika u sportu, trenera i sportaša. Uvjeren sam da bi se tako pomoglo profesionalnim klubovima ali i dalo poticaj amaterskima da ozakone barem stručni rad i da bi u konačnici proračun dobio. Ima još dobrih ideja poput poreznih rasterećenja za one koji ulažu u sport, olakšica kojima bi se privukli investitori i još mnogo kvalitetnih aktivnosti koje se ne provode ubrizgavanjem novca kojeg ionako nema.

Nogometno središte Gorica ima 19 klubova. Je li to malo previše? U Hrvatskoj je jako puno primjera gdje postoje deseci klubova čije je financiranje itekako upitno u perspektivi.

– Da, zagovaram logičniju situaciju uz manje klubova, ali s kvalitetno složenim strukturama od škola do seniora. Ako lokalni mjesni odbori mogu izdržati proračunski pritisak tolikog broja klubova uz grad koji podupire infrastrukturu i financiranje, ja sam za. Moramo biti svjesni da sva ta mjesta imaju bogatu nogometnu tradiciju i dok postoji entuzijazam i aktivnosti koje pridonose odgoju mladih i društvenom životu, to treba podupirati. Važnije je da svi razumiju o čemu ovise i da su ljudi u klubovima važniji od proračunskog novca sa strane.

Možete li se prisjetiti malo početaka u Poletu iz Buševca?

– Sredinom sedamdesetih u klubu su odlučili složiti pionirsku momčad i uveli su treninge za klince. Prošao sam sve selekcije, bio kapetan u juniorima i odradio nekoliko seniorskih sezona. Bio sam svjestan svojih kvaliteta, koje su bile prosječne za amaterski nogomet i procijenio da se kvalitetno i aktivno mogu uključiti i u drugim strukturama kluba. S 21 godinom prestao sam igrati.

Bili ste vratar?

– Imao sam ogromnu volju, bio na svim treninzima i to me ispunjavalo. Nisam imao ambiciozne roditelje kao mnogi sada. Otac me pratio, ali sve odluke prepuštao je meni. Nije bilo pritiska, a iskreno, i ja sam na vrijeme shvatio gdje mi je mjesto. Bilo mi je teško prvih godina, vuklo me nazad na teren, čak sam neko vrijeme noćima sanjao kako sam se vratio na gol ili čekao godine da se opet uključim u veteranski nogomet. Ali, s vremenom se to izgubilo. Nije mi žao.

Koliko ste vodili klub?

– Nakon povratka iz Domovinskog rata, 1994. sam pokrenuo IT tvrtku Netra koja je i danas moj poslodavac. Polet je 1999. igrao u Drugoj županijskoj ligi, u sedmom rangu natjecanja. Uprava je bila svedena na nekoliko ljudi, a plan je bio da nas nekoliko podijeli teret vođenja kluba na šest mjeseci. Zapravo je to bila moja ideja i teret uloge predsjednika preuzeo sam na sebe. Na kraju, nije bilo smjena jer smo svakih šest mjeseci podizali ljestvicu.

Mladi ste ušli u upravljačke strukture?

– Da, s prvim ulaskom u upravu postao sam tajnik Poleta 1984. godine. Već tri godine kasnije izabrali su me za predsjednika, s 23 godine, i ostao sam do 1990., kada sam otišao u rat. Tih je godina dominantan bio stari, socijalistički ustroj. Imali smo staru drvenjaru, kafić na glavnoj cesti u svojevrsnom vlasništvu Poleta. Vodio ju je tadašnji HURO Gorica i nitko nije znao kamo ide najam. Važniji ljudi u selu pokušali su dogovoriti nešto, no nekako se to stalno, utjecajem ljudi iz Velike Gorice, držalo pod kontrolom i Polet je bio zakinut. Pričekao sam ljeto kad su svi koristili radnička odmarališta na moru, sazvao upravu i uvjerio je da raskinemo ugovor s HURO Gorica i raspišemo natječaj za najam. Sve smo odradili u dva tjedna, a već na kraju mjeseca imali smo novog najmoprimca koji je unaprijed uplatio 7200 njemačkih maraka najma za cijelu godinu. Danas bi to bilo 50-ak tisuća eura.

Otac vam je također bio jedan od važnijih ljudi u klubu?

– U jednom razdoblju šezdesetih bio je predsjednik. Nakon sedamdesete nije bio aktivan u upravama, ali je bio redovit na utakmicama. Moj Buševec morala je naseliti i formirati nekakva cirkuska skupina koja je imala usađene gene društvenog života. Naime, u selu sve bukti od aktivnosti u sportu kroz Polet koji razvija šah i nogomet, u kulturi i dramskim aktivnostima kroz Ogranak Seljačke sloge, vatrogastvo, društvo žena… Svi smo prolazili sve od aktivnosti u društvima i sekcijama, pa do rukovođenja udrugama. Klinci su u klub dolazili s glazbenim instrumentima, prvo bi imali trening šaha, a nakon toga nogometni trening. Potom bi uslijedile tamburaške i folklorne probe u Domu kulture.

Za koliko se igrao nogomet?

– Za novac se igralo i prije 30 godina i u amaterskom nogometu, ali su to bile puno realnije relacije. Klubovi su se pokrivali. Kako je raslo gospodarstvo, tako su pojedini entuzijasti počeli više ulagati u klubove i rasle su i plaće igračima. To je ponekad postajalo nadmetanje. Tada se, deviznim ekvivalentom današnjih 50-ak tisuća kuna godišnje, moglo puno napredovati u natjecanju. U osamdesetima i do razine međurepubličkih liga.

Žalite li nekada za vremenima kada se igralo za kobasice i kotlovinu?

– Da i ne. Svako vrijeme nosi svoje stresove. Danas nam u brzini protoka informacija pomaže tehnologija o kojoj tada nismo ni sanjali. Tada smo morali razvijati druge sposobnosti i život je bio sporiji. Ono što smo nekad planirali i radili mjesecima, danas odradimo u nekoliko sati. Imali smo više vremena za odmor i tjedne i mjesece praznog hoda.

Sofia Jamora Procurilo na Instagramu I on vara suprugu?! Čovjek kojem se svi divimo suočen sa skandalom života

ŠD Polet ima i višestruke prvakinje Hrvatske u šahu?

– Šah je jedna od tradicija društvenog odrastanja u Buševcu. Kada si predan i imaš ljude poput braće Rožić koji su život posvetili tome, rezultat neće izostati. Važnije od rezultata je da se uz takve aktivnosti odgajaju mladi i posebno sam ponosan što je dio mog života bio vezan i uz šahovski klub.

Kako se razvijala priča od Poleta do Radnika, pa sada Gorice?

– Polet je pod mojim vodstvom od 1999. do 2009. narastao i u te posljednje dvije godine igrali smo u 3. HNL s Radnikom. I dok je Radnik grcao u problemima, Polet je konstantno bio u vrhu. No, bili smo svjesni da malo mjesto, s tek nešto više od 1200 stanovnika, teško može pratiti zahtjeve visokih ligaških razina. Te 2009. moj dobar prijatelj Dražen Barišić prvi je put izabran za gradonačelnika Velike Gorice. Imali smo i Ivana Šukera, bivšeg ministra, koji je uvijek pomagao gradskom sportu. Rekao mi je na jednom neformalnom druženju: ‘Neno, moraš doći u Veliku Goricu i posložiti nogomet...’ Svi su zašutjeli, a ja sam odgovorio: ‘Ivo, ako ćeš ti stati iza projekta, sutra dolazim’. On je ustao i pružio mi ruku. Sve ostalo je povijest. Polet je promijenio ime i adresu u Gorica i danas se samo možemo ponositi.

I unuk je počeo trenirati u Gorici?

– Ovih je dana navršio pet godina i htio bi isprobati svašta. Kupili smo mu opremu, roditelji su ga vodili na treninge, ali nakon nekog vremena je odustao. Čak sam i ja, dok je trenirao, izbjegavao puno dolaziti u klub da ne bih ostavio dojam da nekoga pritišćem. Kada je prestao trenirati, moje cure iz kluba pustile su priču da smo ga nakon nekoliko treninga prodali u Dinamo. Ispalo je simpatično, neki su i povjerovali.

A kako ste ušli u posao s IT tehnologijom?

– Odmalena sam pratio tehnologiju, a osamdesete su bile idealne za prekretnice. Prvi PC kupio sam potkraj osamdesetih i znam da je hard-disk imao nekoliko kilograma. Nisam imao pojma ni o čemu i prijatelj mi je instalirao DOS, a ja sam u BIOS opcijama pronašao “low level format”. Nešto što broji postotke od 0 do 100 i svaki put nakon toga zvao sam ga da nešto nije u redu. Učio sam na vlastitim pogreškama, nakon toga sam mijenjao Hercules crno-bijelu karticu za VGA 16 boja i naučio mijenjati komponente. Tih godina sam radio u RIZ-u, a plaća je bila dostatna za hranu i benzin. Živjeli smo od sklapanja računala i kupovanja komponenti u Njemačkoj i Austriji. To su bila vremena kada se na jednom računalu moglo zaraditi i po nekoliko tisuća njemačkih maraka. Nakon što je RIZ početkom devedesetih počeo zatvarati pogone, moja je odluka bila konačna i tako je moja prva tvrtka Netra zapravo rođena i danas je već blizu tridesete.

Je li točno da ste zaljubljenik u tehnološke naprave, posebice mobitele?

– Ne zaljubljen, već doslovce živim s tim. Amazon Alexa i Siri dio su moje svakodnevice i često se posvađamo jer su ponekad ljutite na mene i ne razumiju kojoj se obraćam. Mobiteli, tableti, prijenosna računala, sve to je dio nečega što mijenjam sa svakom novom generacijom. Također, u zadnjih 7-8 godina kada kupujem automobil, prvi je uvjet kakve su njegove tehnološke komponente i računalo. Važno mi je do koje razine mogu s njim komunicirati preko mobitela ili tableta...

Kako ste ušli u posao s medijima, City Radio, novine Reporter...?

– Nije me puno trebalo nagovarati kada mi je 2006. Zoran Gregurić, tadašnji vlasnik RTL radija Lekenik, ponudio da kupim radio. Dosta često sam spreman riskirati. Odlučio sam usmjeriti kapital u nešto sasvim drugo. Kupio sam radio, sanirao dugove, a 2009. dobio i koncesiju za proširenje područja s općine Lekenik na grad Veliku Goricu i općinu Kravarsko. Promijenili smo ime u City Radio i sve preselili u Veliku Goricu. Imali smo uspona i padova, ali smo se držali, a gašenjem RVG-a, odnosno promjenom imena u Gold FM i preseljenja tog radija u Zagreb, potpuno nam se otvorio eter. Preuzeli smo njihove novine Reporter, ustrojili lokalni portal i nastavili televizijsku produkciju. Tada smo preuzeli sve njihove ljude i bio je to još jedan veliki rizik. Zažalio sam bezbroj puta jer je to bila ogromna investicija i značila je kreditno zaduženje, no u konačnici napravio sam dobar posao. Sada je sve stalo i morat ćemo se pregrupirati, ali siguran sam da se radi o potentnoj medijskoj kući.

Mile Škorić DOBIO POTICAJ Poznati Hrvat zarađuje milijune kuna, a plaćamo mu 3250 kuna pomoći!

Gdje ulažete najviše energije?

– U zadnje tri godine u nogomet. U IT i medijskoj tvrtki sve je na mjestu. A i nisam od onih koji stalno vise nad glavom i nemam problem s time da ljudima pustim malo kreativnosti. Obje moje tvrtke rade za klub. Iz Netre troje ljudi radi stalno za klub. Od administracije, financija, održavanja semafora, IT sektora i razglasa, s time da ih plaća moja IT tvrtka. Iz medija ih je otprilike 6-7 uključeno u stalne aktivnosti kluba. Ja pomažem administraciji, financijama, tehničkom sektoru, ponekad vozim namirnice za kuhinju u klub i nema utakmice na koju ne dođem 3-4 sata ranije i ne prekontroliram razglas, semafor, glazbu u VIP-u, kentaure na ulazima... Bez odricanja nema rasta i ovo je jedina formula za male klubove. Ne tražim priznanja, to je nešto što je nemoguće platiti kad vam puls na utakmici ode preko 160. Tako mi je svaki vikend, a i češće, posebice kada igra reprezentacija.

A u slobodno vrijeme bavite se...?

– Odem do Kranjčevićeve, Maksimira, Zaprešića, Kurilovca, Buševca ili nekih okolnih mjesta i gledam neku dobru tekmu. Jedino što ne gledam ili to radim jako rijetko su utakmice Lige prvaka ili Europske lige, osim kada igra neki od naših klubova.

Stignete li pripremati domaće proizvode?

– Da. Odrastao sam na selu i sve što sam naučio bili su seoski običaji. Prije više od 10-ak godina smo, onako iz gušta, počeli raditi kobasice s prijateljima, a jednom prilikom moje kobasice su na turopoljskoj kobasijadi osvojile srebrnu medalju. Od tada sam prebacio proizvodnju doma. Moj poznanik, a prije i suradnik iz uprave Poleta, bavi se uzgojem svinja i svake godine rezerviram nekoliko najboljih primjeraka. Meso obradimo i punimo kobasice. Tradicionalno to radim sa suprugom i starijom kćeri, a priključi nam se i dečko mlađe kćeri. Od ove godine i unuk Andrija. U 2-3 dana napravimo više od dvjestotinjak kilograma kobasica, 5-6 različitih vrsta. Na kraju 90% toga podijelim prijateljima i partnerima, to mi je gušt, a u klubu su onda česta druženja uz domaće proizvode – zaključio je Črnko.

Neugodna situacija
Ono što je mladoženja napravio mladoj izazvalo zgražanje: 'Traži papire za razvod!'
HUB
Napravite prvi korak
Financijske poteškoće moguće je riješiti
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.