Na dan kada je hrvatska nogometna reprezentacija odigrala prvu utakmicu s Amerikancima, mlada reprezentacija Jugoslavije u tadašnjem sovjetskom Simferopolju igrala uzvratnu utakmicu finala Europskog prvenstva protiv SSSR-a. Od Hrvata tamo su bili Miroslav Žitnjak, Robert Jarni, Andrej Panadić, Robert Prosinečki, Zvonimir Boban i Alen Bokšić.
Zvonimir Boban, legendarni, karizmatični kapetan hrvatske nogometne reprezentacije od 1990. do 1999. godine – danas Dinamov predsjednik – debitirao je za Hrvatsku 22. prosinca 1990. u Rijeci, u prijateljskoj utakmici s Rumunjskom (2:0). U njoj je kapetan Zlatko Kranjčar postigao prvi pogodak za Hrvatsku i posvetio ga – Bobanu.
Za Zlatka Kranjčara očito su ta utakmica i taj pogodak imali posebno značenje; i kao njegov prvijenac za Hrvatsku, i kao upečatljiv i neizbrisiv trag suradnje sa svojim nasljednikom u reprezentaciji. O tome je Zvonimir Boban govorio u Večernjakovoj knjizi „Cico, tak imam te rad”.
– Meni je značilo još više, ako je to uopće moguće. Ja sam tada bio etablirani igrač, na nekoj višoj razini postajao sam bitan, a Cico je završavao svoju karijeru, pa mu je očito bilo drago. Među nama oduvijek je vladalo veliko poštovanje, koje je kasnije preraslo u prijateljstvo. Čisto i jasno prijateljstvo, u kojemu smo imali puno zajedničkih gledišta, na isti način živjeli smo naš Dinamo i Hrvatsku. Puno nas je stvari povezivalo na kulturološkoj bazi. Cico je bio najpurgerskiji nogometaš u povijesti Dinama, ali njemu nije to bilo pitanje mjesta rođenja, nego pitanje načina ponašanja. Pitanje klase. Pitanje ideje kako živjeti Dinamo i Zagreb. Tu smo bili na istoj liniji – kazao je Boban i dodao:
– Ta utakmica u Rijeci meni je bila nevjerojatno bitna; što zbog debija za Hrvatsku, što zbog činjenice da nas je Cico predvodio kao kapetan. Jer ipak je on bio idol moje generacije. Bilo je uvijek ono "Cico, Zeko, Mlinka", ali plavi devet ipak je obilježio naša plava djetinjstva. Naravno, i moje, osobito dok sam živio na maksimirskom stadionu kao klinac, od trinaeste do petnaeste godine.
VEZANI ČLANCI:
Koliko ste u jesen 1990. godine žalili što niste nastupili u prvoj utakmici Hrvatske, protiv Amerikanaca u Zagrebu?
– Mi smo tada dobili poziv izbornika mlade reprezentacije Jugoslavije za nastup u Simferopolju protiv Sovjetskog Saveza u finalu Europskog prvenstva. Meni je bilo jasno da je za naš narod utakmica sa SAD-om bila bitna, ali sa sportske strane, u tom trenutku nisam imao osjećaj da je prijateljska utakmica s Amerikancima baš toliko značajna. Tek kada sam vidio kako je ona prošla, kako je ona kod nas doživljena, kako ulazi u legendu, jasno da mi je bilo žao – istaknuo je Boban.
U doba odrastanja u Dinamu još nije osobno poznavao Zlatka Kranjčara. No, prisustvo velikoga nogometaša u neposrednoj blizini za dječaka ostaje nezaboravan doživljaj.
– Cici sam kao skupljač lopti na Dinamovim utakmicama namještao lopte kad je "vanjskom" izvodio kornere, koji su bili raritet čak i u svjetskim okvirima. Cico nije imao unutarnji felš preko zida, što je čudno bilo, s obzirom na klasu, na osjećaj za loptu. A kada sam već kao klinac igrao za Dinamovu prvu momčad, sredinom osamdesetih, sa Cicom sam bio suigrač u malonogometnoj momčadi Martin Arbanas na Kutiji šibica: Cico, Gudelj, Lulić, ja... Došli smo do četvrtfinala, ja sam tada temperaturu dobio, nisam igrao, pa smo izgubili, a Cico mi je poslije utakmice kazao: "Malac, falil si nam..." Možete misliti koliko je meni kao klincu to značilo!
Zvonimir Boban bio je u vrijeme izborništva Kranjčara stručni komentator na RTL-u. Uživo je gledao sve nastupe Hrvatske u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj.
– Cico je imao nevjerojatan osjećaj kako stvoriti dobru atmosferu, koliko ga igrači slijede. Sve je dao za svoga igrača. I oni su sve dali za njega. Usto, razumio je igrače i igru, prepoznavao kvalitetu igrača. Bio je čvrst i izravan u odnosima s igračima. I kad me Dejan Savićević, tražeći izbornika za reprezentaciju Crne Gore, pitao za Cicu, sve sam to i njemu rekao. Kazao sam mu: "Dejane, Cico je top. Stvorit će ti atmosferu, voljet će ga, jer je narodni čovjek." Cico je bio nevjerojatan u tom smislu; narodni čovjek, a imao je klasu gradsku, manire zagrebačke. A za tim su svi patili u Jugoslaviji – zaključio je Zvonimir Boban.
Otvori KEKS Pay
Nisi igrao jer si igrao svoju igru od početka.