Silvestar Dragoje Šomi (60) osamdesetih i devedesetih prošlog stoljeća nizao je brojne hitove kao član grupe Neki to vole vruće (NTVV). Premda je glazba i dalje dio njegova života, Šomi je proteklih godina otkrio novi talent i posvetio se slikarstvu. Održao je i dvije izložbe, u Varaždinu i Vrboskoj.
Nedavno ste sve iznenadili svojom prvom samostalnom izložbom. Jeste li njome zadovoljni, koliko ste slika izložili?
Izloženo je bilo 12 slika većeg formata, ako se većim formatom smatraju slike 130 cm x 100 cm. Prvu izložbu imao sam proljetos u Varaždinu. Naime, ravnatelj Gradskog muzeja Varaždin mr. Ivan Mesek pozvao me da izložim svoje radove na Festivalu varaždinskih dvorišta na kojem su se svojim radovima predstavili i drugi umjetnici. Tada je moju izložbu otvorio ravnatelj Mesek, koji je i akademski slikar, a ja sam se pitao jesam li slikar i ja jer mi je bilo neprirodno da stojim kraj slikara koji otvara moju izložbu. Njemu su se svidjele moje slike i inzistirao je da ih izložim. Izložba u Vrboskoj bila je unaprijed najavljivana i ljudi su me pitali odakle sad to. Svima je izložba bila iznenađenje jer za moju strast prema slikarstvu i da se time potajno bavim znalo je jako malo mojih prijatelja, koji su me i nagovorili da izložim svoje radove. Velika mi je želja bila da se izložba održi baš u Vrboskoj u Ribarskom muzeju, jer obožavam to predivno malo hvarsko mjesto u koje dolazim dulje od 20 godina i gdje sam stekao mnoge prijatelje. Izložbu je otvorila kustosica Marija Plenković, a osvrt na izložbu za katalog je napisao kustos Mladen Luči.
Zanimljivo je da slikate još od devedesetih, i to zahvaljujući Vatroslavu Kulišu. Kako ste otkrili taj talent?
Za sve je “kriv” Vatroslav Kuliš! Bile su kasne osamdesete kada smo se upoznali. Vat je preko zajedničkog prijatelja htio upoznati Jimmyja i mene jer je njegov sin Šimun volio NTVV. Našli smo se tada u kultnom kafiću Papagaj. Vat je nosio veliki zamotuljak. Bila je to grafika irskog pejzaža, koju još imam. Ja sam mu dao našu ploču za Šimuna i potom smo ostali na piću. Prijateljstvo je bilo sklopljeno. Bila je to spontana zamka jer tada nisam mogao ni sanjati da ću jednog dana osim bubnjarskih palica, gitare i klavira uzeti u ruke i kist. S godinama često smo se družili u Vatovu atelijeru. Postupno sam počeo osjećati to nešto novo, očaravajuće, ono nešto što si tada nisam mogao objasniti. S vremenom, možda zbog mirisa boje i terpentina, jer mirisi imaju veliki utjecaj na mene, počeo sam se fokusirati na slike koje je Vat radio. Brzo sam zavolio njegove slike, a on mi je spontano kroz druženje omogućio da se upoznam i s radovima Murtića, Vrkljana, Lapuha, Rončevića, Bane, i to u njihovim atelijerima. Imao sam taj privilegij da sam gledao kako slika veliki Edo Murtić. Naime, Vat me jednom prilikom odveo u Murtićev atelijer na Zrinjevcu, a gospon Edo je baš tada slikao! Kasnih devedesetih, točnije 1998., konačno sam u tadašnjem Likumu u Dežmanovu prolazu, okupan znojem zbog vrućine i neke neobjašnjive treme, kupio malo platno, nekoliko kistova i nekoliko uljenih boja. Nešto neobjašnjivo iznutra me guralo, kao leptirići kad se zaljubiš. Drhturio sam hodajući Ilicom. Imao sam osjećaj kao da sam nešto ukrao i da se ljudi na ulici pitaju zašto nosim slikarski pribor kad nemam veze s tim. U maloj sobi moje sestre, kasno navečer, izvadio sam sadržaj iz vrećice i spontano naslikao svoju prvu sliku. Tada je moja supruga Branka bila u visokoj trudnoći i govorila mi da nisam normalan. Koji mjesec poslije, kad su Kuliševi bili kod mene na večeri, nepotpisana slika bila je obješena na zid, a Vat ju je odmah uočio. Obratio se svojoj supruzi Danijeli: “Gle, ova slika je kao rani Šebalj!” Pitao me tko je autor, a ja sam mu odgovorio da je to jedan moj poznanik iz Međimurja.
Na otvaranju izložbe rečeno je da ste pod utjecajem američkog apstraktnog ekspresionizma? Tko su vam inače uzori, gdje ste nalazili inspiraciju?
Godinama sam se utapao u proučavanju povijesti likovne umjetnosti i izučavanju slikarskih tehnika, istraživao sam svjetske muzeje i galerije. Tako sam gotovo svakodnevno upijao postave slika newyorškog Muzeja moderne umjetnosti (MoMA, The Museum of Modern Art). Preko tog muzeja upoznao sam se s newyorškom školom ekspresionizma. Od mnogih predstavnika te škole, najjači dojam ostavili su na mene Willem de Kooning, nizozemski slikar koji je dvadesetih godina emigrirao u SAD, i Jackson Pollock, jedan od najvećih američkih slikara. Zahvaljujući profesoru Coreyu d’Augustinu, uspio sam završiti MoMA-inu školu i naučiti dosta toga o newyorškim ekspresionistima. Naravno da je Kuliševo slikarstvo ostavilo golem utjecaj na mene, pogotovo njegov kolorizam, sklad među bojama, kompozicije, ali i njegov altruizam, spontanost i nepredvidljivost.
Naziv izložbe je Patide, a to je izmišljena riječ koju ste s prijateljima koristili još u djetinjstvu. Što su patide?
Patida je izmišljena riječ, to je naziv za malu rupu u zemlji u koju smo stavljali komadiće razbijenog stakla raznih boja, šarene papiriće, komadiće izgubljenih lančića i ogrlica koje bismo našli u dvorištu. Rupicu bi svatko potajno iskopao i prekrio komadom odlomljenog stakla pa lagano prekrio zemljom, a njezino otkrivanje drugome ovisilo je o prijateljstvu. Zamislite samo kako bi ta rupica zasjala kad bi je sunce obasjalo! To je bila naša tajna. Tajna igra djetinjstva.
Kad smo već kod toga, po čemu pamtite svoje odrastanje?
Odrastanje pamtim po mnogim događajima, ali u najupečatljivijem sjećanju ostalo mi je druženje s prijateljima s tzv. Farme (dio Martićeve ulice, tzv. Mali Vatikan, između broja 31 i 35) s kojima se i danas viđam. Pamtim odrastanje i po igranju stolnog tenisa u dvorištu (Martićeva, Bauerova, Vlaška), vožnji motora. Tih sedamdesetih u Martićevoj 37 sobu je unajmio Darko Glavan dok je bio na studiju u Zagrebu. Izvrsno je igrao stolni tenis u dvorištu, a u stankama igre prevodio je glazbeni časopis Melody Maker. Napisao je tada jednu od prvih kritika za album grupe Clan u kojoj sam bio autor glazbe i bubnjar, i to ne baš sjajnu. Bio sam tada razočaran (smijeh). Darko je bio divan čovjek. Ne mogu ga prežaliti! Otkako nema Darka Glavana i Dražena Vrdoljaka, poprilično smo zakinuti za glazbenu kritiku. U pubertetskim godinama pohađao sam Glazbenu školu Vatroslava Lisinskog i zahvaljujući profesorici klavira Steli Čolaković, koja me upisala u tadašnju Američku čitaonicu, upoznao sam se s bluesom, jazzom i s velikim dijelom američkih tzv. songbooka. Naime, u čitaonici su se, osim knjiga i novina, mogle posuđivati i ploče i spomenute pjesmarice s tekstovima i notnim zapisima poznatih autora, što sam obilato koristio. Moj gramofon Tosca bio je u stalnom pogonu.
S kolegom iz grupe NTVV Miroslavom Stanićem prijatelj ste od djetinjstva, no presudan je bio susret nakon što ste se vratili iz vojske. Kako je to izgledalo kada ste se dogovorili da osnujete grupu?
Dogodilo se to u legendarnoj Zvečki potpuno spontano. Jimi je bio na kavi nakon satova kontrabasa koje je pohađao u Glazbenoj školi “Vatroslav Lisinski”. Ja sam postao slobodan od kape i zvijezde na kapi, vratio sam se iz vojske, i takoreći smo iz Zvečke krenuli u studio. Koje je to olakšanje bilo za mene, nakon vojske u studio, s frendom iz djetinjstva. Tada se rodila “California”! Naš prijatelj, producent i aranžer Duško Mandić nas je podržao i bez njega teško da bismo bili tako uspješni.
Kako ste se odlučili za ime Neki to vole vruće?
Fistra i Stevo Cvikić bili su DJ-evi u Saloonu godinama. Godine 1984. jedne večeri došao sam s kasetom na kojoj je bila snimljena “California”. Bila je rana večer i nije bilo puno ljudi u Saloonu. Fistra je pustio pjesmu i rekao da mu je dobra, ali da je nitko još ne zna. Tada sam pomislio – ali znat će. Poslije su se zamijenili Fistra i Stevo. Pustio je i Stevo pjesmu i rekao da je pravi hit. Albert Papo, vlasnik i spiritus movens Saloona, tada nas je pitao kako se zovemo, a mi smo mu rekli – Šomi i Jimmy. “To vam nije dobro, morate imati neko bolje ime za bend. Daj mi pusti još jednom tu pjesmu!”, rekao je Papo Stevi. Nakon ponovnog puštanja pjesme, Papo je došao u DJ kabinu gdje smo sjedili Jimmy i ja i rekao: Neki to vole vruće! Ostalo je povijest.
S prvim albumom postali ste popularni širom bivše države zahvaljujući i hitovima poput “Medu moj i šećeru”. Kako ste tada radili pjesme?
Produkcijski smo odskakali zahvaljujući našem producentu, gitaristu i aranžeru Dušku Mandiću. Taj čovjek bio je ispred vremena. I dandanas mi je žao da nije odlučio otići u svjetske glazbene centre. Siguran sam da bi bio jedan od boljih producenata. Prvo je “California” probila radijski eter pa “Jeans generacija”, “Teška vremena”, “Kakva noć”, “Reci da”, “Medu moj i šećeru”, “Bojler”, “Zagrli me nježno” itd. Pjesme smo radili u samoći i na zajedničkim druženjima. S Alkom smo se dobro družili i ona nam je napisala neke tekstove, s Gibom su bila nezaboravna druženja, sa Stevom Cvikićem pogotovo, a jednom prigodom i s pokojnom Marinom Tucaković.
Kako ste se nosili sa slavom? Dobivali ste i po 200 pisama dnevno?
Imali smo svoj Fan Club koji su vodile dvije djevojke, naše obožavateljice. One su odgovarale na pisma i slale naše fotografije fanovima. Jednom prilikom, kad im je to dosadilo, dale su mi vreću punu neotvorenih pisama koju i danas čuvam u veš-kuhinji kraj podruma. Kao što danas volim privatnost, tada u danima “slave”, kako vi velite, nisam se bunio zbog popularnosti jer je to donosilo više posla. Naravno, bili smo mladi i tada nam je to pasalo. Pogotovo zbog djevojaka.
Jesu li za vama tada trčale obožavateljice? Što je najluđe što su napravile?
Jesu, trčale su prema koncertnim dvoranama i pjevale s nama kao i sva publika koja i danas na svakom našem nastupu pjeva s nama.
Početkom rata osnovali ste s nekoliko kolega Humane zvijezde Hrvatske. Po čemu pamtite ta vremena?
U Humanim zvijezdama bilo nas je više od dvadeset. Sve su to bili zaljubljenici u nogomet i glazbu. Pokušali smo u ratno vrijeme, koliko smo god mogli, humanitarno djelovati. Odigrali bismo nogometnu utakmicu i održali koncert. I tako smo radili nekoliko godina. Jedno vrijeme nas je trenirao pokojni Đalma Marković, a Ćiro Blažević nam je dopustio da treniramo na igralištu Hitrec – Kacijan nakon treninga Dinamove momčadi. Bila su to teška ratna vremena, ali nismo gubili nadu i bili smo zadovoljni jer smo ostvarili ono zbog čega smo se i sastali.
Ratne 1993. izdali ste album “Ljubavne priče” na kojem je bilo nekoliko hitova, no zanimljivo je da vam je tekstove pisao Gibonni.
Zlatan Stipišić, tada još nepoznat široj javnosti kao Gibonni, doselio se osamdesetih u Zagreb i dolazio je svakodnevno u kafić “Safari” u Vlaškoj ulici. Kako je Jimmyju i meni Safari tada bio dnevni boravak, počeli smo sa Zlatanom spontano surađivati. Tako smo puno vremena provodili zajedno svirajući i družeći se kod Jimmyja ili kod mene doma. Tada je nastao album “Ljubavne priče”, za koji je Gibo napisao većinu tekstova.
Na tom je albumu i vaš veliki hit “Bojler”. Što ste pomislili kada ste prvi put pročitali tekst “A ti i ja, ja i ti, k’o vrući bojler kad ga staviš na tri”.?
Takvo što na pamet može pasti jedino nekome tko ima puno duha, talenta i zove se Gibonni. Čovjek koji sam sebi da nadimak Gibonni naravno da je u stanju smisliti i tekst pjesme koja se zove “Bojler”. Kad je napisao te riječi, uhvatio me smijeh, a Gibo me ozbiljno gledao i rekao: “Samo se ti smij, prika. Kad pisma postane hit, onda ćeš vidit smija”. Tako je i bilo, a tako je i danas. “Bojler” još uvijek živi na radijskim postajama, kao i ostale naše pjesme koje su postale bezvremenske.
Vaša kći Domenica naslijedila je mamu i tatu i uskoro izdaje novu pjesmu. Jeste li zadovoljni njezinom karijerom, dajete li joj savjete?
Domenica Gabriela ima svoj put i potpuno je samostalna u odlukama. Uskoro joj izlazi novi singl, za koji je napisala glazbu i tekst, kao i za prethodna dva. Čini mi se da nije opterećena karijerom i bezuvjetnim uspjehom što je dobro, a zaokupljena je ponajprije fakultetom, na kojem ovih dana brani radnju na završetku treće godine. Mogao bih govoriti o njezinu pjevanju, skladanju i sviranju, ali radije ne bih jer sve što bih rekao bilo bi subjektivno. Volio bih da ustraje u autorskom radu i da uživa u glazbi. Dani i godine su pred njom. A ja ću uvijek biti tu za nju bude li htjela i trebala bilo kakav savjet.
Čime se još bavite osim glazbom i slikarstvom, kako se najbolje opuštate?
Duge vožnje biciklom me opuštaju. Još kad vozim kroz borovu šumu uz more... Moja Branka i ja tako vozimo desetak kilometara svakodnevno tijekom ljeta. U posljednje vrijeme smo se zainteresirali i za rekreativno planinarenje, pa tako s prijateljima povremeno odemo u Samoborsko gorje, a spremamo se i na Sljeme, samo čekamo žičaru. (smijeh)
Planirate li nove glazbene projekte? Hoćemo li uskoro čuti i novu pjesmu NTVV-a?
Imamo pjesama u ladici, tj. na hard disku, ali čekamo pravi trenutak za novi singl. Nadam se da s našim novim singlom neće biti kao u Becketovoj drami – U očekivanju Godota.
VIDEO Ella Dvornik prozvala bivše: 'On me varao i tukao i naučio najbitnijoj lekciji u životu'
